• rezidencija

Rusanka Ljapova: KRATAK VOKABULAR JEDNE REZIDENTICE U ZAGREBU

Updated: 2 days ago

Svi koji me malo bolje poznaju čuli su bar jednom od mene da nerado pišem svoje tekstove, pa je jedino primenjiva za mene uloga prevoditelja koji se bavi tuđim djelima, već strukturiranim i napisanim, a ja moram samo pošteno sačuvati duh i stil autora, Kada me Ursula Burger zamolila da opišem svoje dojmove o mojoj rezidenciji u Zagrebu za blog DHKP-a, poznajući sebe odlučila sam napraviti nešto kao mali pojmovnik mog boravka.



KRATAK VOKABULAR JEDNE REZIDENTICE U ZAGREBU


Zagreb – Prvih dana mog boravka u Zagrebu bila je magla. Zbog blagdana grad mi se učinio nekako nestvaran, čist i lijep, srednjoeuropski sređen, ali suviše prazan i stišan. Njuškali smo se kao dvije zvjerke i ona koja se više bojala prići bila sam ja. Tek kasnije, za dva-tri dana počela sam se osjećati komotnije, udomaćenom, ulice i ljudi su se otvarali za mene, postajali sve prepoznatljiviji, grad je primio moju prisutnost među svojim dostojanstvenim zgradama, mnogobrojnim trgovima i plavim tramvajima.




Kroz moj prozor



Noćni Zagreb



Botanički vrt me je ugostio jesenskom ljepotom. Bila sam ponovo dijete, impresionirano brižnim odnosom koji je bio vidljiv u ukupnom rasporedu i svakom natpisu u vrtu.









Pravila – odmah po dolasku u ured DHKP-a, gde je uređena i samostalna prostorija za rezidente, saznala sam pravila boravka, a prije svega pravila za odlaganje smeća. Erika i Ksenija ponosno su mi objasnile da je mladi gradonačelnik Zagreba, predstavnik Zelene akcije, inicijator tzv. plavih vrećica u kojima svakog drugog dana od 8 do 10 navečer se skuplja mješoviti otpad. Priznajem da sam vidjela neke od tih vrećica po gradu, što me malo zbunilo, ali svjesna sam da ovakav poduhvat zahtjeva puno napora i dobre volje i vjerujem da će se ostvariti jer čini mi se da Hrvati rado prihvaćaju pravila korisna za sve.



Knjižnice i Ksenija – Ksenija Banović je bila moja dobra vila, koja se stalno trudila učiniti mi boravak ugodnim, korisnim... nezaboravnim. Povezala sam njezino ime s knjižnicama, jer je moje predstavljanje kao prevoditeljice, naravno sa Ksenijom, bilo u maloj i lijepoj knjižnici Marije Jurić Zagorke. Od Ksenije sam dobila iskaznicu Knjižnica grada Zagreba s kojom sam mogla čitati u bilo kojoj zagrebačkoj knjižnici – ta me je činjenica jako fascinirala jer u Bugarskoj je to potpuno nezamislivo, pošto kod nas ne postoji zajednička umreženost knjižnica, pa za svaku moraš imati posebnu iskaznicu. U Zagrebu su knjižnice obično u centru grada, na najljepšim mestima, u blizini knjižara i kavana, pune mladog sveta i brojnih književnih manifestacija te rade do 20.00 sati navečer. Podsjetilo me to na natpis library svugdje po Bugarskoj, prolazeći kroz svako malo mjesto, naselje, provinciju gdje jedva živi stotinjak ljudi, naiđeš na natpis na engleskom library - vjerojatno rezultat nekakvog europskog projekta, ali kad ih vidim, uvijek se pitam dive li se stranci stalno bugarskoj načitanosti.



Na predstavljanju



Me'med, crvena bandana i pahuljica – nestrpljivo sam se latila čitanja novih knjiga. Roman Semezdina Mehmedinovića je postao moje otkriće. Znala sam već o knjizi, ali taj jasan i sažet, a dubok i bogat emocijama i iskustvom stil, potpuno lišen patetike i pretenzija osvojio me je jednom zauvijek. Mislila sam kako u tom kratkom romanu svatko može naći odgovor na neka svoja pitanja, a pošto sam trenutno bila više sa samom sobom, lutajući po gradu, nekako snažnije su odjekivale u mojoj svijesti riječi poput ovih: Skitati bez cilja? To znači osjetiti stvarnu blizinu svijeta I biti svjestan sebe, svog tijela u prostoru. (…) Skitati, to znači suočiti se s jednostavnom, ljekovitom istinom: svijet je veći od mene! I tokom razgovora, koji su tu, u Zagrebu, davali dodatni smisao mom boravku, mislila sam: postojalo je kod mene poverenje u važnost razgovora, neka sakralnost koja dolazi iz uvjerenja da ima neke ljepote kad ostajemo u sjećanju stranaca, posebno onda kad ih srećemo prvi put, unaprijed znajući da ih više nikada nećemo vidjeti. Pokazati svoj stvarni identitet, značilo je pokazati se onakvim kakav uistinu jesam; želio sam biti istinit… Želela sam dati bugarskim čitateljima ovu knjigu, to je bilo više nego sigurno.



Euro – Hrvatska prelazi na euro 1. siječnja. 2023.! To se odmah moglo shvatiti po brojnim plakatima, reklamama i prije svega po preračunatim cijenama u dućanima koje su bile ispisane i u kunama i eurima kako bi se na taj način smanjio stres i pomoglo ljudima da se prilagode novim situacijama. Naravno ovaj pristup nije neki hrvatski izum, to su učinili i Francuzi, i Španjolci i još neki... Razmišljala sam kako je i Bugarska ušla u Europsku uniju prije Hrvatske, međutim kod naših političara baš se ne vidi volja i napori da ljudima barem objasne kakve su prednosti tog koraka, nego se trude na sve moguće načine odgoditi ovaj prijelaz kao i utjerati strah u ljude od nadolazećih promjena.



Moljac – je bio Klub čitatelja gdje smo poslije koncerta etno grupe Mavi kan navratile Ksenija i ja. Bio je čisti užitak biti u njihovom društvu. Nisam uspjela zapamtiti imena ovih desetak članica kluba (saznala sam da su samo žene, mada su baš na tom susretu došla i trojica muškaraca – gosti, koji su predstavili svoje knjige). Dugo sam razmišljala da mi se baš sviđa ova vrsta hrvatskih žena – afirmirane u svojim zanimanjima, samostalne, lijepe i dotjerane, koje voze bicikle i u atmosferi prijateljstva i slobodnog druženja čitaju i zadivljujućim ritmom komentiraju različite knjige i autore. Saznala sam da im je prije nekog vremena i Ksenija predstavila Georgija Gospodinova. Sakupila sam od njih i informacije o nekim novim hrvatskim izdanjima. Ovo gostovanje bilo je jedno od najzanimljivijih događaja tokom mog boravka.




Kod knjiških moljaca



Sajam knjiga – je događaj koji sam nestrpljivo očekivala, jer sam morala saznati što više o novim knjigama i autorima, a Interliber sa svoja 4 paviljona i 300 izlagača bio je prava prilika za to. Naravno, utopila bih se u tom moru knjiga da nije bila nezamenjive Ksenije i pomoći Jagne Pogačnik. S književnom kritičarkom smo razgovarale prijateljski i otvoreno te sam dobila iz prve ruke neprocjenjive preporuke, pa sam po tim preporukama, na štandovima Frakture, VBZ-a, Hene, Buybooka, Oceanmora, Sandorfa, znala o čemu da ih pitam i što da tražim. Svi su mi glavni urednici poklonili knjige, bila sam presretna i jedva sam se vratila s tim brdom knjiga u rezidenciju, a zatim ih uz pomoć bugarskog Veleposlanstva poslala u Sofiju. Kao što se Ksenija šalila, čitajući i prevodeći ovaj izbor knjiga, moje bugarske kolege i ja mogli bismo tako pripremiti bugarske izdavače da Hrvatska bude fokus-zemlja na sljedećem Sajmu knjiga u Sofiji. Interliber mi je bilo i mjesto na kojem sam se onako „na brzinu“ srela sa dragim prijateljima i piscima. Kava na brzinu sa Miljenkom Jergovićem, zagrljaj s Ivanom Sršenom, prijateljski stisak ruke s izdavačima, upoznavanje novih ljudi... na kraju sam se jedva vukla od emocija i knjiga, prezadovoljna i presretna.


Posle Interlibera



Pisci i prijatelji – na ovakvim rezidencijama uvijek su knjige u centru pažnje, bar za mene – kupovati, prikupljati, čitati, prevoditi ih, ali nekako to ne bi imalo smisla bez susreta s piscima i prijateljima. Ovakvi susreti - kao što su bili moji sa Kristijanom Novakom, Damirom Karakašem i Oljom Savičević, kao i oni s kolegama, u stvari pomažu ne samo da bi mogao postavljati glupa pitanja kao “što to znači da te haljina otvara u struku”, ili “kakvi su to pojmovi ana i mia” nego i da osjetiš “svoje” autore baš prisno i prijateljski jer radite neki osamljenički, a ipak na neki način zajednički posao koji je bar u vašim očima bitan i prekrasan.


Obljetnica DHKP-a – je bila još jedan događaj koji se sretno podudarao sa mojim boravkom, pa sam bila pozvana na proslavu. Od svoga početka broj članova DHKP-a popeo se od 30 do 301 člana, postao je među prvih pet zemalja član CEATL-a, a obljetnicu je obilježio izložbom „Od izvornika do prijevoda“, postavljenom u Muzeju suvremene umjetnosti, kojom se na 24 panoa predstavljaju prevoditelji sa svojim recentnim prijevodima. Osim toga, upriličena je i živa instalacija „Pssst, prevodim“, kojom su prevoditelji pokazali javnosti kako u stvari rade. Došla je ministrica kulture i medija, sve je bilo lijepo organizirano, zahvaljujući naporu Erike Koporčić, tajnice Društva – glazba, koktel... meni je prije svega bilo drago to druženje s kolegama, dok smo pijuckali vino napolju i pričali o čemu drugome ako ne o prevođenju, jezicima, doživljajima povezanima sa time. Odmah osjetiš istu dušu i zajednički duh. Ovo je bio najljepši završetak mog boravka.


Prije svječane proslave

77 views0 comments

Recent Posts

See All