top of page
  • Writer's picturerezidencija

Zanyar Adami, "Stakleni dječak", ulomak iz romana po izboru urednika, Josipa Ivanovića

Updated: Jun 8, 2023


Zanyar Adami: Stakleni dječak, Edicije Božičević, 2023.




Malena mi ruka taman seže oko slušalice, druga stišće kabel čvrsto poput užeta za spašavanje. Krčkava veza, uši pune iščekivanja. S druge strane, u nekom drugom zvučnom svijetu, čujem napet, razrijeđen glas. Zvuči kao moja majka, ali mogla bi biti i stranac u njezinu ruhu. Možda je mama mrtva, a svi na životu drže laž, možda sam upisao broj njezina duha u kući sablasti. A ipak, znak života. Osjećam se pronađeno.

Cijelo mi je tijelo u ustanku, prsni koš mi buja od usklika. Ždrijelo mi je zadebljano, dušnik mi je čelična opruga, stisnuta od svega što želim izraziti. Svaka je riječ od najveće važnosti, grebu mi grlo i bore se da budu izabrane.

„Kad dolazite?” „Kad dolazite?” „Kad dolazite?”

Odgovara mi moja jeka, jeziv alter ego ponavlja sve što kažem. Mamin se glas cijepa

napola, isjeckani zvuci, kondenzirane izjave ljubavi.

„Mi...srediti pasoš...dolazimo...volim te.”

„Ja sam vam sredio pasoše”, lažem.

Škripav zveket, mukao i jenjavajuć. Abbas hoće telefon. Ne želim pustiti, bojim se da je

zadnji put da joj čujem glas, radije izopačen nego izgubljen. Prisiljen sam reći zbogom, još jedan nagli prekid, dobivam još jedan zadnji zvučni ulomak da me zagrli prije nego što prepuštam slušalicu. Izmjenjuju isjeckane fraze, čujem samo odlomke. Abbas poklopi, njegova mi žena polaže ruku oko ramena i vodi me u dnevni boravak.

Tonem u samotnu kožnu fotelju. Tuga je otupljujuća. Mamin telefonski glas odskače mi

lubanjom, riječi se sudaraju, prekidaju rečenice i tvore nove. Mozak mi radi punom parom,

bjesomučno pokušava dekodirati razgovor. Stišćem zube, mreškam usne, zaustavljam bujicu žalosti.

Abbasova mi žena podari pogled pun utjehe. Hvata me za ruku i klipšem pola koraka iza nje u spavaću sobu. Zatvara vrata za sobom i miluje mi ruku.

„Plači”, kaže, „treba ti.”

Bujica tekućine ispuni mi nutrinu, vodena površina podiže se prema stropu, borim se za

dah iznad nje. Otvaram usta kako bih govorio, ali riječi se razvodnjavaju i raspadaju. Godinu

dana sam se suzdržavao, zakleo se samom sebi da ni pred kim neću zaplakati, ali u ovoj

nepoznatoj sobi, s ovom ženom koju jedva znam, predajem se. Suze mi se tiskaju van iz kutaka očiju, teku mi niz lice, skupljaju se u kutcima usana i kaplju mi s brade.

Žena me opskrbljuje maramicama i pušta me da u miru tugujem, bez zagrljaja i riječi

utjehe. Isplakan od iskonskog plača utihnem, oprezno je pogledam u oči, i njene su vlažne.

Sprema me u krevet, tapša po glavi i gasi svjetlo. Noćno svjetlo sja u mraku. Nada je užgana.


*


Udomiteljica me uredila u traper jaknu s kožnim ramenima, bijelu košulju i fine crne hlače.

Isfeniran sam, friziran i frcam od iščekivanja. Drhtavim dječačkim rukama držim božure.

Večeras je čas. Moji će roditelji konačno stići, spasiti me iz vakuuma u kojem sam bez

daha otkako sam prije godinu dana stigao.

Stojim na prstima kako bih dosegnuo malene proreze u pjeskarenim staklenim zidovima, gdje vidim teške čelične ralje kako rigaju putnike van. Sastanci puni suza, samotni poslovnjaci i stjuardese bez osmijeha koje jure poput ptica selica u V-formaciji.

Roditelji zatamnjuju prostor svojom odsutnošću.

Tata: ratnik, junak, izdajica.

Mama: madona, amazonka, iznevjeriteljica.

Vrat me boli, prsti mi trnu, napeti poput balerininih. Žare mi se bjeloočnice, a crvene se

žilice granaju prema šarenicama. Sati razrogačenih očiju, škrt na treptajima, trepavice u pozoru,

radije ću oslijepiti nego propustiti prvi pogled. Kutci udomiteljičinih usana tonu sa svakim

odbrojenim satom.

„Avion je sletio”, kaže i pokaže na neshvatljivu ploču s informacijama. „Odavno su

trebali biti ovdje.”

Visokoleteće misli o krilima koje zahvaća vatra, nos para oblake i roni prema tvrdom tlu.

Mama i tata stišću ruke, napete žile, problijedjela lica, jure u sigurnu smrt.

Otresam dnevnu noćnu moru sa sebe. Čelična vrata pljuju još ljudi van, ali njih nema na

vidiku. Možda su već prošli, ali me nisu prepoznali, možda ih je godina izobličila do

neprepoznatljivosti, možda dolaze samo da spase svoje živote, ne i moj.

Božuri koje držim u rukama klonu poput moje pognute glave. Vrata se zatvaraju u

željeznu zavjesu. Udomiteljica me vodi prema izlazu. Vučem se naprijed na olovnim nogama, još uvijek bez roditelja, vjerojatno zauvijek. Napuštamo neonke, žamor dolazaka, uzvike. Van kroz rotirajuća vrata, gdje noć čeka. Studen mili u mene, tresem se dok ulazim u auto koji će nas odvesti nazad na Glädjevägen.



Prevela Lana Momirski




Roman „Stakleni dječak“ Zanyara Adamija potresna je priča o prvih jedanaest godina života

kurdskog dječaka koji je prisiljen iz Irana pobjeći u Irak s bakom i djedom dok mu roditelji

sudjeluju u revoluciji. Nedugo zatim ga, nakon niza bombardiranja koja pogađaju irački Kurdistan, samog ukrcavaju na avion za Švedsku, gdje završava u udomiteljskoj obitelji i svakog se dana nada ponovnom ujedinjenju s roditeljima i ostatkom obitelji.

Zanyar Adami ispleo je nevjerojatno tešku i emocionalnu priču koja progovara o užasima s

kojima se suočavaju djeca iz područja pogođenih ratom, ispričana iz dječje perspektive. Glavni junak dječak je, i pratimo njegovu priču od rođenja pa do njegove dvanaeste godine, kada se napokon uspije skrasiti u Švedskoj. U tom periodu proživljava spektar emocija koji bi nekome, kako autor kaže, „dostajao za cijeli život“. U sjajnom prijevodu Lane Momirski, „Stakleni dječak“ prvo je književno djelo Zanyara Adamija, koji se već proslavio kao redatelj, a kritika je vrlo pozitivno ocijenila i njegov ulazak u književnost.


Zanyara Adamija moći ćete upoznati na promociji njegovog romana "Stakleni dječak" (prev. Lana Momirski) u Caffe baru Grey u Gundulićevoj 34, u petak, 9. lipnja, u 17h.

Na predstavljanju će govoriti autor, prevoditeljica Lana Momirski i urednik knjige Josip Ivanović. Knjigu su objavile edicije Božičević.


30 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page