Neki gosti DHKP-ove rezidencije otkriju o našem gradu kojekakve zanimljive pojedinosti. Pál Száz jedan je od njih. Ovo je njegov tekst o Zagrebu objavljen u slovačkom časopisu Irodalmi Szemle (2023/9.) i preveden za ovu priliku na hrvatski.
Knjiga o ukinutim grobljima
Felszámolt temetők könyve
Rokov perivoj, Zagreb
„kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.”
Miroslav Krleža: Khevenhiller
Kapela sv. Roka ne otvara se. Unutra su zatvoreni izrezbareni barokni oltari pod kasnogotičkim lukovima. U skrovitijem dijelu sićušne crkve, na zidu pod gustim krošnjama, ispod strehe sačuvana je freska anđela. Široko razvijenih krila, lica djetinjeg i djevičanskog, no za što ih širi, više nikad nećemo saznati. Nijanse rastvorene u smećkaste mrlje, sasušene u mat sjene u prostoru kvadrata pod krilima. Nad anđelom i pod strehom latinski natpis: sNescitMeaVitaSepvlcrumDumRochvs. Ne pozna groba život moj sve dok Rok. Književnije: Ne pozna kraja život moj sve dok pozna svetog Roka.
Žuta penjalica, zeleno-crveni tobogan i dva para ljuljački, slijeva crvena i zdesna plava. Boja je svježa. Prijepodne je ranog ljeta, vrijeme je za šetnju majki s djecom. Rokov perivoj udaljen je tako da je blizu svega, tek pokoji korak od žile kucavice centra grada. Pojavljuju se šetači pasa. Kad štogod ispusti, pokupe ga s trave koju bi već bilo vrijeme pokositi. Ili je valjda i Zagreb odlučio, kao Varšava, da od ove godine ne treba kositi travu na javnim površinama grada, dobro je kad je prirodna, neka raste po volji Božjoj? Mors porta vitae? Dijete se igra u parku, dok majka razgovara s prijateljicom na klupi.
Djevojčica pronalazi fontanu sa ženskim likom, igra se mlazom vode, usmjerava mlaz, vrti ga u spiralu, smije se i dovikuje majci. Ljuljačkama prilazi tek nakon što joj dosadi staro umjetničko djelo na javnom prostoru, naga ženska figura hrvatskog kipara s početka stoljeća, koja javnosti razotkriva grudi i oslobađa se u sladostrasnom osmijehu.
Djevojčica širom raspršuje vodu fontane, toliko je zanesena žarom igre, bujna trava radosno guta kapi. Zna li da igra nije beskonačna? Zna li da će se voda fontane jednog dana iscrpsti i više neće imati što razlijevati? Da će jednog dana doći kraj, da će i posljednje kapi koje padnu na travu upiti čežnjiva zemlja. Zemlja koja jedina prihvaća kraj, smrt i propadanje, i jedina koja iz toga može stvoriti život. Mors porta vitae.
Zabava s fontanom prestaje, ona odlazi od dame i trči na igralište iza nje. Dijete očito ne zna da je park u kojem toliko uživa nekoć bio groblje. No mogla bi to znati postarija gospođa u šetnji s psom, koja je sišla iz jedne od ulica ukrašenih nizom obiteljskih vila. Potom se pojavljuju turisti, „momak iz kvarta” i njegova djevojka iz istočne Azije, razgovaraju na francuskom, i to tako da ih ja dovde čujem. Djevojka nosi lepršavu, šarenu ljetnu haljinu u stilu seksi djevojčice, ali zašto to uopće radi, nemam pojma. U međuvremenu zastaje da pozira uz žensku figuru fontane i uz nju se dodamljuje: poprima njezine živahne neobarokne crte, podiže ruke na grudi, svojom živošću opisuje nestašni osmijeh kipa. Pozira i fotografira se s prijateljem, koji joj čak i pomaže, prilagođava djevojčinu frizuru i figuru nagu kipu. Znaju li oni gdje su se zatekli prvi, a vjerojatno i posljednji put u životu? Možda doista svi znaju da hodaju po grobljima diljem grada, barem od 2018. godine, kad je objavljena karta grada s označenim ukinutim grobljima. Takvo što nisam vidio ni za jednoga svog nekroturizma. Posvuda piše da su posmrtni ostaci ekshumirani i odvezeni na veliko javno gradsko groblje Mirogoj, ali to je nemoguće. Od brojnih ukinutih groblja još uvijek je najljepši slučaj velikog rodilišta izgrađenog na groblju iza Petrove crkve u Petrovoj ulici. Mors porta vitae.
Znaju li oni da je ova zemlja, nad kojom se nalaze i na kojoj je pred njima svijet, puna kraja. Da zemlja na kojoj uživaju u životu sadrži ostatke onih koji su već ispod i iza svega? Naravno, putnik, kao i mještanin – zahvaljujući karti ili sporednoj internetskoj stranici o povijesti grada – lako mogu pronaći povijest ovog kutka grada. Groblje svetog Roka bilo je u upotrebi do otvaranja Mirogoja 1873. godine. Izvan gradskih zidina Gradeca na ovom su brdu bili voćnjaci i vinogradi, a onda je došla velika kuga krajem 1647. godine. Kao i mnoga groblja izvan gradskih zidina, i naš je park započeo svoju karijeru kao groblje za žrtve kuge, baš kao Olšany u Pragu, na čijem se kraju i danas nalazi kružna barokna kapelica sv. Roka (1680.). Ili u Pečuhu, gdje su umrli pacijenti iz isusovačke bolnice za žrtve kuge uspostavljene u susjedstvu završavali na starome turskom groblju, dok je Idris-babino turbe pretvoreno u kapelicu posvećenu svetom Roku nedugo nakon ponovnog zauzimanja grada (1693.). Slična je i povijest crkve sv. Roka na putu Rákóczi u Budimpešti, s tom razlikom što je na njezinu mjestu već stajala srednjovjekovna crkva, kao što ni groblje nije otvoreno za vrijeme epidemije kuge (1710.). Ovaj scenarij karakterističan je za ovaj frtalj Europe toga doba. A takozvana Europa upravo se tada prostirala dovde. Do ovog bastiona. Do njezina bastiona. Do njezina frtalja bastiona.
Podne je. Zvonjave što se usklađuju i udaljuju raspršuju se i stapaju u harmoniju. Pogledam na displej: 11:58. U međuvremenu dolaze gospođa i muškarac, žustro raspravljaju, obožavam taj žvakasti zagrebački naglasak. Nasuprot sjeda neki tip i puši. Zvona zvone, a iz sive mase gužve i špice stapaju se i odvajaju zvuci poput akustične duge. Uto zastrašujući prasak potrese grad. Eksplozija plina! Masovna nesreća na Ilici! Zemlja se trese!
Tip preko puta lakonski pućka. Možda slabo čuje? Tek tada mi sine da je Tajna tijekom naše sinoćnje šetnje pokazala na kulu Lotrščak i spomenula kako s njezina gornjeg prozora svaki dan puca top koji javlja podne. Još sam se i našalio, da je to kao u Sarajevu u vrijeme ramazana. Znaš baaa, puk'o je top, pa možeš da jedeš, kontaš. Rekao sam to oponašajući bosanski naglasak, naravno, iskrivljeno.
Ovo je doista katolički grad, ovdje ne odjekuje ezan, već zvona. Oglasio se samo četrdeset četvrte, iz Poglavnikove džamije. Ništa, to ti je druga priča. A ipak je tu bio Deli Hasan-paša, bosanski beglerbeg, kako ga je Krleža nazvao u Baladama Petrice Kerempuha: „Markaja banjalučkeg kerstiju na lunti…” Pa, učinio je sve da tekbiri odjeknu na posljednjem bastionu Europe i da se zvonik katedrale preoblikovane u džamiju pretvori u minaret. Ali nije uspjelo; u Sisku, zahvaljujući Erdődyju. Kao veteranski nekroturist, ja sam zapravo došao u grad zato da renesansnom liku uklesanom u crvenom mramoru na grobu bana Erdődyja kažem da su banovi posjedi još uvijek na životu, premda su s vremenom malo propali. Da kažem da sam proputovao cijele Male Karpate, da je tvrđava u Jókőu, ili Dobrá Vodi, samo dostojanstvena ruševina koju entuzijastični volonteri sada pokušavaju zaštititi od vremena koje ruši zidove, ali Szomolány, ili Smolenice, još uvijek stoji, zahvaljujući milosti komunista, samo su ga neznatno izmijenili. No katedrala je od potresa zatvorena. Ipak sam, zahvaljujući upravo tome, pronašao Rokovu crkvu, jedno od najmirnijih mjesta u gradu. Ni ona nije otvorena, jedino me natpis s anđelom promatra. Ovdje je bolje nego kraj Erdődyjevih plemenitih posmrtnih ostataka u katedrali, ovdje počivaju stari Zagrepčani, kmetovi koji su se ovdje počeli pokapati nakon kuge. Vraća li se i danas noću nekadašnji duh Gradeca? Ljuljaju li se duhovi djece na crvenim i plavim ljuljačkama, kao u filmovima Tima Burtona? I postoji li ovdje neki drugi svijet, u kojem u satu duhova žive oni umjesto ovih podnevnih posjetitelja, umjesto živahne djevojčice koja ne zna za podzemno kraljevstvo prošlosti. Da je ovo svjetovno igralište ograničeno i da će se zemlja jednog dana napuniti. Vizionarska literatura kaže da apokalipsa počinje kad zemlja više nije voljna prihvaćati mrtve. Kad ih izbaci iz sebe.
Podne u parku. Djeca su razigrana, improviziraju dadaističke pjesmice: poezija se rađa. Štenci trčkaraju, uškopljene radosti. Djeca lupkaju po penjalicama i udaraju ritam po ostacima starih crkvenih miševa grada. Prisjetim se Holbeinove Abecede Totentanz, slike kostura koji kostima udaraju u bubnjeve. Ubitačno dobri DJ-evi iz srednjeg vijeka. To je bila ilustracija u prvom izdanju Krležinih Balada Petrice Kerempuha.
Svi se igraju. Radost mahanja repom dalmatinera i koker španijela. Vlasnici i roditelji na stazi igraju vlastite igre, telefoniraju. Glazbena divota: ritmovi i stihovi brojalica, prigušeni telefonski razgovori, a susjed šiša svoju živicu uz ogradu. Zna li on da živi na groblju? Zna li kraj svog života? Ili to zna samo sveti Rok? Ne pozna groba život moj sve dok Rok… stoji nad krilima anđela. A ispod? Bili su to uskrsli ljudski ostaci koji izranjaju iz zemlje na zvuk trublji. Kao sjemenka koja se raspadne u zemlji prije nego što iznikne. Smeđe mrlje na freskama izvorno su trebale biti kosturi.
Jedno od djece brizne u plač. Razbila se svjetiljka. Slomio se mečeš. Igra je gotova. Ljudi se razbježali. Gotova je pauza za ručak. Izlazak. Polako, tišina mrtvih ponovno odjekuje u vrelu bujnu zelenilu. sNescitMeaVitaSepvlcrumDumRochvs.
Prevela Lea Kovács
コメント