U srpnju ove godine provela sam dva tjedna u rezidenciji za prevoditelje. Dvije godine nisam bila u Zagrebu, a pokušavam tamo dolaziti svake godine. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila u gradu preko ljeta, ali nikad nije bilo tako vruće. Inače mi je grad jako falio – mjesta koja volim, parkići, klupice, kultura kafića i vrtova, pekare i slastičarne. I naravno, nisam se razočarala. Iako se malo promijenio, stari ugođaj bio je na svom mjestu.
U rezidenciji sam imala takav mir, koji je teško zamisliti u centru grada. Imala sam dovoljno vremena raditi na prijevodu romana Tatin sin Dine Pešuta na bugarski, uspjela sam se naći s njim i oduševiti se njime uživo. Ali taj mir koji su mi pružili ljeto i vrućine - prijatelji i poznanici su uglavnom bili na odmoru – to će mi ostati kao glavna uspomena rezidencije.
Još: nakon toliko godina i vremena provedenog u Zagreb, prvi put sam probala Vukovarsko. Prvi put sam bila na Sljemenu. Prvi put nisam otišla na koncert, u kino ili u kazalište – bio je srpanj, koncert za koji sam imala kartu bio je otkazan, predstave se nisu izvodile.
U stanu sam našla knjigu o Annapurni – o prvom usponu na vrh planine više od 8000 metara. Pročitala sam je sa zanimanjem, svidjelo mi se čitati je na malom balkončiću uz šalicu kave i pogled na Sljeme. Knjiga me također potaknula da napokon odem na Sljeme.
U sve godine mojih dolazaka to sam uvijek propuštala, mislila sam – to mi je nadomak, ima vremena, ne ovaj vikend, ne ovaj mjesec, uvijek neki drugi put. Ali ovaj put odlučila sam se i stigla do žičare još prije otvaranja blagajne. Kad sam došla na blagajnu, htjela sam kupiti kartu, ali blagajnica me pitala jesam li iz Zagreba – rekla sam da nažalost nisam, a ona mi je dala besplatnu kartu. Bila sam sretna, tako neočekivano se to dogodilo i još me jednom podsjetilo zašto volim ovu zemlju, ovaj grad, ljude i jezik. I onda kad je započelo radno vrijeme, žičara nije krenula, jer je bio neki tehnički problem – sve tako poznato i svoje. Skoro dva sata smo čekali da krene, a nije se znalo hoće li se to dogoditi ili ne. Odgovorni ljudi nisu znali što reći – opet tako hrvatsko, tako balkansko, tako normalan za mene osjećaj kad ne znaš da li da čekaš, da li da kreneš pješice ili da odustaneš i odeš na kavu. I meni je bilo ugodno, zanimljivo je bilo promatrati ljude – Hrvate i strance, kako reagiraju, kakvi su ti koji su krenuli u planinu i kako se ponašaju. Bilo je to preko tjedna, radni dan. Bilo je ljudi koji redovito idu na Sljeme i takvih koji su prvi put krenuli – jer je karta besplatna, a vrućine su na vrhu podnošljivije.
Uglavnom, čini mi se teže izgubiti se na Sljemenu nego kod nas na Vitoši. Teško mi je zamislivo i ostati u Zagrebu bez emocija, uz dosadu ili nelagodu. Jer tamo čovjek uvijek naiđe na nešto lijepo, neočekivano, nešto malo, ali s karakterom, nešto jednostavno i u isto vrijeme vrijedno pažnje – izuzetan pogled na grad, neka mala uličica, novi mural ili sakriveni kafić u vrtu punom biljaka.
Komentar