Zapisi sa Svačke: Elvira Mujčić

Zagreb i ja

Ovo je prvi put da provodim neko vrijeme u Zagrebu, prije sam uvijek samo prolazila gradom na putu prema onom što sam nekad zvala kuća. Također je prošlo mnogo vremena otkako nisam živjela uronjena u svoj materinji jezik, koji nađe sasvim malo mjesta u svakodnevnom životu u Italiji, mogu čak i reći da je njegovo mjesto gotovo isključivo ono posvećeno književnom prevođenju. Knjige koje prevodim postale su moj način da ostanem povezana s jezikom i svijetom koji on predstavlja, ali da bih to učinila, moram pobjeći od talijanskog jezika koji dominira svugdje oko mene. Imam osjećaj da se moje iskustvo s jezikom uvijek nalazi u nekoj metaforičkoj dimenziji između spašavanja i gubitka, između otvaranja i zatvaranja.

Stižem u zagrebačku rezidenciju kako bih završila prijevod romana Brod za Issu Roberta Perišića, romana koji mi već nekoliko mjeseci pravi društvo, vodi me po obalama Mediteraneea i odjekuje u meni putovanjima, novim životima, domovima daleko od doma (apoikia kako bi rekli Grci), jezicima koji se uče i jezicima koji se zaboravljaju.

Od prvog dana Zagreb me osvaja svojim bujnim zelenilom prvih svibanjskih dana, ali me uvijek i drži u neizvjesnosti kišnim oblacima koji dolaze i odlaze dok lutam parkovima, botaničkim vrtom ili uz Savu. Nakon nekoliko dana u Zagrebu već susrećem poznata lica i iznenađuje me kako se lako osjećam dio ovog grada koji se polako oporavlja od potresa koji je ostavio svoje tragove na zgradama na kojima se još uvijek vide otvorene rane. Gradom također vlada uzbuđenje zbog lokalnih izbora za gradonačelnika, ljudi sa kojima pričam nadaju se, svi žele negdje u budućnost, što brže daleko od naše teške zajedničke prošlosti.

Ita Kovač i Elvira Mujčić

Inače, stigla sam u Zagreb baš tijekom Festivala knjige tako da imam priliku slušati predstavljanja knjiga, književne rasprave, otkrivati nove spisateljice, pisce i tekstove, a ujedno i upoznati druge prevoditeljice i prevoditelje.

Uz rad na prijevodu, imam i dva službena sastanka, jedan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za talijanistiku, točnije sa studentima kolegija Teorije prevođenja koji drži profesorica Nada Županović. Na sveučilište me prati prevoditeljica s talijanskog Ita Kovač i lagana šetnja prilika je za dragocjen razgovor o našem poslu, koji nastavljamo sa profesoricom Nadom Županović i studenticama kojima sam prethodno poslala kratki tekst za prevođenje. Radi se o odlomku iz knjige Brod za Issu koji nas odmah katapultira ravno u tajanstveni svijet prevođenja. Na samom početku nailazimo na riječ koja nas stavlja na kušnju: narator ove male priče je prirodni fenomen vjetar, kojeg autor naziva Vjetropir. Kako prevesti brojne nijanse ove riječi? Radimo, razmišljamo, pokušavamo naći najbolje rješenje i otkrivamo zajedno kako je nekad komplicirano prevesti čak i jednu jedinu riječ i kako se na kraju u prijevodu nešto neizbježno izgubi, ali nešto i dobije.

Elvira Mujčić i Ivan Sršen

Par dana prije odlaska pridružujem se sastanku koji organizira Ivan Sršen iz izdavačke kuće Sandorf za projekt prevođenja Mirror; sastanak se dijelom održava u rezidenciji DHKP-a, a dijelom online jer nas je ukupno jedanaest prevoditelja i prevoditeljica koji smo sudjelovali u prevođenju raznih knjiga koje su dio projekta Mirror. To je živahna rasprava, svaki prevoditelj je nositelj teškoća određenog jezika i svaki jezik neprestano mijenja kut gledanja na prijevod, pokazujući koliko je kompromisa potrebno kako bi se pokušalo uskladiti original s njegovim odrazom u prijevodu.

Dok Flixbus kojim putujem u Italiju napušta zagrebački kolodvor divim se brzini kojom je vrijeme proletjelo i imam čudan osjećaj, kao da se tijekom tih dana provedenih pomicanjem riječi s jedne strane na drugu tražeći najbolje mjesto za njih, pomaknulo nešto i u meni. I pada mi na pamet pjesma talijanskog pjesnika Valeria Magrellija koja se zove L'imballatore, jer pjesnik uspoređuje prevoditelja sa... Evo neznam kako prevesti imballatore: osoba koja je plaćena da pakira stvari ljudima koji se preseljavaju. Porukama iz autobusa ispitujem prijateljice: Kako se kaže imballatore? To zanimanje ne postoji kod nas, odgovara jedna. Mi se selimo sami, komentira druga. Ali ako baš trebaš nešto slično, stavi pakirer. I ja stavljam pakirer, svjesna da sam samo uspjela kazati otprilike isto, kako bi to rekao Umberto Eco.

“Pakirer sagnut

koji mi prazni sobu

radi moj isti posao.

I ja također selim riječi,

riječi koje nisu moje,

i dotičem ono što ne poznajem

bez razumijevanja što premještam.

Premještam sebe.” 

Elvira Mujčić