
Susret s Esterom Miočić u Talijanskom kulturnom centru
Fotografirala Ana Badurina
Tijekom dvotjednog boravka na Svački, među ostalim, pozabavila sam se i završnim čitanjem prijevoda romana Susjed Marine Vujčić. Prijevod sam „zgotovila“ početkom godine, ali budući da sam imala još vremena do datuma isporuke, odlučila sam odložiti tekst i vratiti mu se u dogledno vrijeme. Tako se desilo da se Susjed u talijanskoj verziji našao u Zagrebu, gradu u kojem se vjerojatno i odvija radnja priče. Kažem „vjerojatno“, jer ništa posebno u ovoj priči ne ukazuje na to da bi se moglo raditi upravo o Zagrebu. Marina Vujčić je spisateljica unutrašnjih svjetova i prostorne odrednice su zapravo toliko opće da bi se mogle odnositi na manje-više bilo koji kontinentalni grad u kojem zimi sniježi, a kupovina se obavlja u samoposlugama Konzum. Ishodište romana je glavna junakinja Katarina Bauković, službenica Zavoda za zapošljavanje i slobodna mlada žena, koja kao podstanarka jedva spaja kraj s krajem. Njeni egzistencijalni problemi nisu, međutim, samo posljedica hrvatskih ekonomskih prilika, već i njenog životnog puta i osobnosti, nikad do kraja razriješenih obiteljskih trauma, odsustvo oca i odrastanje uz majku koja je sputavala svaki njen pokušaj osamostaljenja i emancipacije. Nesigurna i s deficitom samopouzdanja ona se spremna beskrajno žrtvovati i u svakom trenutku potisnuti sebe kako bi zadovoljila drugoga, pridobila njegovu pažnju i ljubav. U trenutku kada nas Marina Vujčić uvodi u priču, njena junakinja je opet na putu da ponovi iste greške, no spletom okolnosti u njoj će ipak proraditi mehanizam za samo očuvanjem, proces koji će imati za posljedicu oslobođenje od stare sebe i iskorak u jednu novu životnu fazu. Način na koji će se mehanizam pokrenuti i odvijati, njen modus operandi, nešto je što ovaj roman čini zabavnim štivom i izvan okvira hrvatske književnosti.
U ovom posljednjem čitanju posvetila sam se elementima zbilje, odnosno rješavanju nedoumica vezanih za realije i za leksik. Činjenica da se radnja romana odvija u vrijeme monetarne tranzicije kada su u svakodnevnom životu u opticaju dvije paralelne valute (junakinja dobiva plaću u kunama, a podstanarstvo plaća u eurima) nije element presudan za razumijevanja djela, ali je svakako jedan od aspekata koji čini fikcijsku stvarnost vjerodostojnom, uvjerljivom. Kako međutim tretirati dotičnu realiju u prijevodu u trenutku kada je stvarnost nadišla stvarnost fikcije? Možemo li računati na dovoljnu upućenost talijanskog čitatelja u hrvatsku zbilju tih godina kako istovremena prisutnost dvaju termina ne bi kojim slučajem bila protumačena kao nekakva nedosljednost ili nepodudarnost u prijevodu? Vezano za realije, u romanu se također spominju i neka od tradicionalnih jela talijanske i domaće kuhinje. Junakinji je zapeo za oko recept za lazanje gdje se umjesto klasičnih listića tjestenine koriste listovi kupusa, umjesto bešamela preljev od vrhnja i bijelog vina. Iako se radi o eksplicitnoj reinterpretaciji jednog od najklasičnijih jela talijanske gastronomije, da li je kulturno prihvatljivo zadržati taj naziv jela u prijevodu ili je možda bolje posegnuti za nekim drugim terminom koji će talijanskom čitatelju dati predodžbu složenca različitog od lazanje, kao npr. sformato? S druge strane, vezano za domaću kuhinju spominju se mlinci. Do dolaska u Zagreb nikada nisam kušala mlince, a od iznimne važnosti ispostavio se pronalazak tog proizvoda u kuhinji rezidencije. Tek kada sam došla u dodir s tim krutim tijestom shvatila sam kojem terminu najbolje odgovara u prijevodu na talijanski. Marina Vujčić voli se poigravati riječima, neologizmima. Njena sporedna figura Tereza inzistira na književnom izražavanju i koristi svaku priliku za korigiranje kolega u Zavodu za zapošljavanje. Čušpajz je za nju varivo, a pipa je slavina. Što, međutim, ako u nekim slučajevima ne raspolažemo istoznačnim terminima u talijanskom jeziku? Ili ako je posrijedi neologizam? Tereza kaže kako će konačno „ubračiti“ Katarinu, glavnu junakinju. Iz koje imenice izvesti novi glagol, a da sačuvamo značenje? Nozze, matrimonio, unione, connubio? Možda ipak najbolje iz connubio? Evo nadam se da će nakon ovog posljednjeg čitanja i ovaj tekst biti un felice connubio autorskog i prevoditeljskog rada.

Susret s Esterom Miočić u Talijanskom kulturnom centru vodila je Snježana Husić
Fotografirala Ana Badurina
Comments