top of page
  • Writer's picturerezidencija

Zapisi sa Svačke: Federica Marzi


Pogled s prozora rezidencije, ©Federica Marzi


Doći na rezidenciju u neki grad nije isto što i posjetiti ga iz nekog drugog razloga. A doći na književnu rezidenciju u grad kao što je Zagreb zasigurno ne znači doći u bilo koji grad. Nikad prije nisam bila u Zagrebu, iako sam godinama tumarala zapadnim Balkanom i iako je Zagreb relativno blizu Trstu, gradu u kojem živim. Ne bih znala objasniti zašto se to nije dogodilo prije, ali nešto mi govori da se moralo dogoditi upravo sada i upravo ovako. Čudesan i očaravajući, Zagreb je za mene bio nov grad, i to nije samo činjenica nego je to u mom slučaju i metafora. Roman na kojem sam radila tijekom dva tjedna rezidencije govori upravo o tome: o novome gradu.


Isto tako, boraviti u rezidenciji DHKP-a, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, ne znači boraviti u bilo kakvoj književnoj rezidenciji nego znači uroniti u svijet knjiga i jezika, autorica i autora, prevoditeljica i prevoditelja, sklopiti savez s njima, sa svima nama. Značajan dio onoga što čitamo ovisi o književnim prevoditeljima, a prevođenje je, kao što je poznato u teoriji književnosti, „najintimniji čin čitanja“ (Gayatri C. Spivak). Ostala sam zadivljena naslovima prevedenih knjiga i onih koje se trenutno prevode u krugu DHKP-a (mnogih koje su i meni drage) i to je za mene predstavljalo dodatnu vrijednost, razlog za dodatno veselje. A Ursula Burger i Erika Koporčić Sovilj nisu bile samo savršene domaćice nego i dvije prijateljice i ljubazne suputnice u novom gradu. I, zatim, doći u Zagreb na književnu rezidenciju noseći u torbi svoju knjigu čija je naslovnica crvena umjesto plava kao u originalnom izdanju i koju je briljantno prevela Lorena Monica Kmet, pridružena članica DHKP-a, nije nešto što se događa svaki dan, osobito kad to podrazumijeva posjet sjedištu Sandorfa, mojeg hrvatskog izdavača, i susret s ni više ni manje nego njegovim vlasnikom i glavnim urednikom, Ivanom Sršenom. S velikom pomnošću, ne dopustivši da mu promakne i najmanja sitnica, Ivan je organizirao promociju moje knjige „Moj dom negdje drugdje“ u poticajnom ambijentu Bookse i uz lijepu posjećenost publike i novinara. Poput dvoje bliskih saveznika, štoviše, istomišljenika, vodili smo bogat dijalog koji se temeljio na svemu onome što nam je zajedničko (kao što su mišljenje i vizije nama dragih francuskih filozofa!). Te sam večeri bila veoma sretna.



Federica Marzi s Ivanom Sršenom na predstavljanju romana "Moj dom negdje drugdje"



Rezidencija je bila, dakle, stožerna točka u kojoj se susrelo toliko čudesnih stvari na kojima zahvaljujem svima od sveg srca, ali ona je svakog dana bila i ono što bih nazvala „horizontalnim vremenom“, odvojenim od onog „vertikalnog“ koje se sastoji od tisuću svakodnevnih obveza u neprestanom sukobu s pisanjem. Ali ona je, naravno, bila i mjesto, mikrokozmos unutar velikog grada, soba s pogledom – a room with a view (spisateljica sam i lako se prepuštam iskušenju da rišem stvarnost onako kako mi odgovara, naravno, isključivo za vlastitu uporabu. Što se Forstera tiče, on je svakako velik autor). A rezidencija na Svačićevom trgu ima sobu s čak dva pogleda. Jedan prozor gleda na trg, drugi prema krovovima i zagrebačkom nebu.

Moja jutra u rezidenciji počinjala bi uvijek isto: s prozora najprije na jednoj a onda na drugoj strani, pokušavala bih naslutiti kakav će biti dan. I, vidite, čak je i to metafora: soba koja istodobno ima dva pogleda.



©Federica Marzi


U to uistinu posebno vrijeme i na tom posebnom mjestu dobila sam prigodu promotriti i priču koju pišem s dvije strane, i ne samo s jednog gledišta – jer, smatram da je, kako u životu tako i u fikciji, sve pitanje perspektive. Dok sam pisala i uređivala nekoliko poglavlja novog romana, pogled s jednog ili drugog prozora omogućio mi je da dođem do nekih za mene temeljnih zaključaka vezanih uz unutarnju logiku priče i pripovijedanja. Primjerice, otkrila sam da se moram više prepustiti priči i osloboditi je njezinog očekivanog, unaprijed određenog ishoda i dopustiti da me ona vodi svojim tajanstvenim tokom. I, kao i uvijek, i to je, radije nego činjenica, prije svega samo metafora.

 Tako sam, promatrajući zagrebačke krovove i nebo, otprilike pred kraj rezidencije, zamislila i smjesta zapisala drukčiji kraj svoje priče, osjetivši se posve nespremnom i pomalo izgubljenom, iako istodobno i ugodno iznenađenom tom promjenom, kao netko tko je upravo osjetio kako se šire granice njegova identiteta. Međutim, kako god završavao moj roman, u ovom mi se trenutku jedino važnim čini kraj priče koju sam vam upravo ispripovijedala. Hvala svima od srca.

 

S talijanskoga preveo Dean Trdak



137 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page