© Gabriela Abrasowicz
Uvijek se vrlo rado vraćam u Zagreb jer svaki, čak i kratki dolazak iznova budi lijepe uspomene, a istovremeno mi omogućava i da otkrijem nova lica ovog inspirativnog grada. Iako pokušavam planirati svoje eskapade u nove četvrti, istraživanje novih, neočiglednih ruta, fotografiranje murala, odlaske u muzeje i kazališta kako bih uživala u zanimljivim izložbama i predstavama, mnogi dojmovi nastaju sasvim spontano. Isto tako, ponekad promišljeno i svjesno, a ponekad sasvim slučajno, dolazi do mog kontakta s novim varijetetima i dimenzijama jezika. Volim promatrati i slušati razgovore ljudi – na tržnici, u tramvaju, u kafiću, u kvartovskom parku, na književnim i kazališnim susretima… Jednostavno volim osluškivati ritam okoline. Upijam kao spužva sve što vidim, čujem, osjetim, doživim.
© Gabriela Abrasowicz
Takva iskustva i impresije vezane uz percepciju živoga jezika iznimno su korisni tijekom prevođenja dramskog teksta. Nema sumnje da jezik drame ne može funkcionirati izolirano, izvan kulturnog konteksta jer međujezični i intertekstualni transfer mora pratiti dinamiku kompleksne i višedimenzionalne kulturne sfere. Pogotovo živi jezik drame počeo je da se promatra kao aktivni faktor u složenoj mreži kulturnih, ideoloških, društvenih i povijesnih odnosa. Sve češće dolazim do zaključka da nisu samo riječi i konstrukcije, tekst sam po sebi, srž i „operativna jedinica prevođenja”, već je to upravo jezik u sprezi s kulturom i socijalnim specifičnostima. Veliko zadovoljstvo pruža mi proučavanje ovog ispreplitanja jezika drame i kazališta s lokalnim kulturinm i društvenim tenzijama i trenjima jer se tada osjećam aktivno uključena u proces dekodiranja značenja.
Od problematičnosti jezika zapravo se ne može pobjeći ali treba ga tretirati kao alat u procesu izvedbenog, pokretačkog utjecaja teksta, usmjerenog na određeni učinak unutar određenog privremeno postavljenog okvira. Tijekom ovakvih boravaka kao što je moja zadnja rezidencija na „Svački” spajam ugodno s korisnim. To je i vrijeme kad mogu napuniti baterije za obaveze koje mi predstoje i pogledati stvari iz druge perspektive. U tim trenucima doživljavam i neku vrstu prevoditeljske epifanije – odjednom znam kako riješiti problem koji me je kočio, kako bi trebala zvučati fraza o kojoj sam dugo razmišljala, koju sam raslojavala i koja mi nije davala mira. I ovog puta našla sam rješenja i načine kako da usidrim replike u poljsko podneblje i kako da ih prilagodim našim kulturnim obrascima a da pritom ne osakatim tekst. Oko nedoumica pomažu naravno i autori/autorice – njihovi savjeti su neprocjenjivi.
© Gabriela Abrasowicz
Rezidencija je bila i razdoblje intenzivnog praćenja nove kazališne produkcije i razgovora s kazalištarcima, što mi je posebno važno u procesu odabira teksta i kasnijeg konkretnog rada. Tekstovi za kazalište neprestano su razapeti između književnosti i izvedbe, ovisno o perspektivi ili „praksi čitanja”. Vjerujem u uzročnu moć dramskog teksta kako u činu čitanja tako i u procesu govora na sceni. Drama koja se čita, a prije svega izvodi, izaziva vrlo ozbiljne društvene i umjetničke posljedice. Odlazeći u kazalište imala sam priliku i zadovoljstvo da svoj privatni teatar mašte – ugrađen u čitanje – usporedim sa scenskim izvođenjem drame. To mi omogućava povećavanje manevarskog prostora tijekom transponiranja autorovog/autoričinog stava i svjetonazora. Najbolji test koliko sam u tome uspjela je scensko, performativno čitanje dramskog teksta u prisustvu publike. Ovo je poseban fenomen koji predstavlja inherentan dio sustava kazališnih praksi. Ona dolazi iz dvije sfere: kazališno-performativne i dramske koje su komplementarne. Koncept stvaranja trećeg prostora, svojevrsne „zlatne sredine”, savršeno odgovara kapacitetu ustanova s kojima surađujem u Poljskoj i potrebama gledatelja. Scensko čitanje ne treba tretirati kao predizvedbu, poluproizvod ili etapu u procesu pripreme i usavršavanja predstave, već kao neovisan modus realizacije umjetničkog djela koji zbog svoje prirode, „kontrolirane slobode” i minimalizma atraktivno proširuje ponudu kazališta i kulturnih centara.
© Gabriela Abrasowicz
U Zagrebu sam, osim prevođenja, ostvarila i davno zamišljene planove (odlazak u Tiflološki muzej, performans u Pogonu Jedinstvo, dječja predstava u Kazalištu Dubrava). Obilazak poznatih dijelova grada i uranjanje u njihovu atmosferu bio je isprepleten uzbuđenjem zbog upoznavanja novih područja i pojava. Čini mi se da mi je ova kombinacija omogućila daljnje razvijanje radnih vještina – primjećivanje, učenje i razumijevanje finesa hrvatske kulture i mentaliteta. Nadam se da ću ovo znanje uskoro pretočiti u zadovoljavajuće rezultate.
Gabriela Abrasowicz
Comments