Tempus fugit! Prošlo je već godinu dana otkako je u našoj rezidenciji boravio dragi nam kolumbijski spisatelj George Mario Angel Quintero. Georgeova prijateljica i prevoditeljica Željka Somun prevela je za ovu priliku njegov zapis o Zagrebu.
U današnjem jeziku grada Zagreba, dva označitelja vremena otponci su prošlosti. Prvi, rat, danas je već pomalo zamućen, poput proljetne zrake iz koje isijavaju nove magličaste tradicije i iz koje proviruje ona štura šuma sure povijesti, toliko bremenite događajima da se odnedavno više ne čini vrijednim o tome raspravljati. Drugi je potres koji je prije dvije godine u jeku pandemije uzdrmao grad. Pouke tih označitelja vremena vidljive su na svakom pedlju površine koju grad nudi suncu, kao i u njegovim unutarnjim prolazima i zatvorenim sobama.
Vrijeme samo sebi okreće leđa.
Kad govorimo o nepovratnoj šteti, kao da želimo reći da nam je dužnost sačuvati, vratiti sve u prethodno stanje. Takvo htijenje poriče jedinu posvemašnju prisutnost koju poznajemo: prisutnost vremena. Nakon tri godine opet sam u Zagrebu i posvuda vidim vrijeme. Vrijeme je ruka koja prelazi preko svega, koja sve miluje. Taj pokret je poput vihora koji prikuplja moje misli. U ovom sam gradu kako bih promatrao čin prevođenja, iz jedne kulture i jezika u druge. Riječ prevođenje znači „pokret“. U samoj svojoj biti, potres je samo pokret.
Želio bih biti sposoban shvatiti taj pokret. Ogledavam se oko sebe kako bih uočio što se od današnjega grada nametnulo prošlosti a što se promijenilo i što se pokrenulo prema nečem novom. Zagreb je zmija koja svlači staru kožu i kreće naprijed.
Vrijeme se vrtloži u zrcalima.
Živim na trećem katu uza stube. Zgrada je boje senfa i pravokutna. Ima dva ulaza koji vode u dvije decentne stambene zgrade koje čine cjelinu. Uvijek dolazim i ulazim na prva vrata. Danas ne primjećujem da dolazim iz suprotnog smjera. Ulazna šifra za vrata ne radi, dok se jučer ta ista vrata nisu dala zaključati. Možda se taj kvar od nezatvaranja premetnuo u neotvaranje. Srećom, neka mlada žena izlazi iz zgrade. Otvara vrata, smiješi se i pozdravlja me kao da se čitav život poznajemo. Uspijevam se uvući u zgradu i sam sebe podsjećam da to s ulaznim vratima moram spomenuti gazdama. Na stubištu zadovoljno ustanovim da su radnici odnijeli hrpu šute koja je još prethodnog dana ondje stajala. Tek kad se stanem uspinjati stubama zaključim da nešto ne valja. Stube zavijaju u smjeru suprotnom od onoga na koji sam se već navikao. Umjesto da se uspinju zakrećući u smjeru kazaljki na satu, ove stube na kojima stojim zakreću suprotno od smjera kretanja kazaljki na satu. Nekako sam uhvaćen u zrcalnoj slici zgrade u kojoj stanujem, kao da se mojom stvarnošću sad poigravaju M.C. Escher ili Lewis Carroll, a ja više nisam Cvilibim nego Cvilibum.
Kad sam napokon shvatio da sam ustvari vrata do stambene zgrade u kojoj stanujem, pomislio sam kako ovaj grad možda već dugo prakticira prevođenje samog sebe, čak i prije no što je potres nametnuo nužnost stvaranja potpuno nove izvedbe grada.
Vrijeme nas uznosi i prizemljuje.
Napuštamo grad i u nekom trenutku u budućnosti čini nam se da mu se vraćamo. No ustvari se pokrenuo grad, on izmiče nama. U jedinstvenom trenutku u kojem živimo došlo je do zamjene mjesta. S druge pak strane, sam grad nošen je neumoljivim tijekom vremena. Bit ćemo sretni uspijemo li uhvatiti makar tračak ponekih dijelova njegovih razvalina što ih plutajuće odnosi voda.
Vrijeme dubi trenutak kako bi u njega umetnulo sjenke drugih trenutaka.
Ponekad zrakom zaleluja iznenadna promjena kao posljedica pomaka, prijevoda. Zakoračim na trg i naročit miris obgrli me poznatom riječju: chócolo, kukuruz.
Starac peče kukuruz u klipu i prodaje ga prolaznicima, upravo onako kako ljudi i dalje čine u selima i na stajalištima cesta van grada, ondje gdje ja živim. Nekim čudom, taj miris donosi mi osjećaj ljeta i žetve. Isti takav otvoreni plamen rasvijetli noć na tisuće milja i potencijalni kupac doveze se bliže, a prodavač ovije vruć kukuruz ubrusom. Sad sam nekako istovremeno i ovdje i ondje.
Vrijeme je kad jedna stvar takne drugu pa ova zatreperi.
Iznenadna oluja zahvaća grad, istresa se nad ovim kvadratnim kilometrom čitavih pola sata prije no što će produžiti dalje. Vjetar dovlači bujične kiše koje ošinu stolove i stolnjake, ubruse, jedaći pribor i goste terase bistroa dok nas žurno upućuju u susjedni hotel da dovršimo započeti obrok. Taj hotel, prikladnog imena Esplanade, bio je u službi zagrebačke postaje Orient Expressa između Trsta i Beograda na liniji uspostavljenoj 1919.
Što je povijest? Povijest je fijasko koji označava trenutak u vremenu. Način na koji vrijeme poentira katastrofom. Dok koračam ovim vremešnim gradom koji se obnavlja nakon nepogode, razmišljam treba li napukline i procijepe na pročeljima opet zagladiti, je li popravljanje pravi pristup ususret nekoj novoj izvedbi grada?
Slojevi vremena stvaraju labirinte s prostorima kojima se ne može pristupiti.
Pustošenje uzrokovano potresom gore je nego što sam isprva bio razumio. Broj mjesta na kojima sam bio za prethodnog posjeta, a koja su sad oštećena i nedostupna, znatno je veći od očekivanoga. Ta su mjesta sad zapečaćena u vremenu kao izgubljene sastavnice rječničke građe koje sam smatrao ključnima za svoj novi tekst. Elementarna nepogoda učinila mi je grad opet posebnim, nisam više bio posve siguran u ono što vidim i postao sam pažljiviji u svojim istraživanjima. Dok pokušavam iznova otkrivati grad, uhvatim samog sebe kako vršcima prstiju prelazim vlastitim sjećanjem, tragam za finim tkanjem paučinastih niti koje bi ih zalijepile za novo tkanje prostrto preda mnom.
Vrijeme neće stati zbog nas.
Možemo li si prisvojiti grad? Ili se možda pri svakom posjetu stvara neki novi grad? Kao i u mnogočemu povezanom s iskustvom, pamćenjem i prevođenjem, razumijevanje načina na koji čitamo može nam dati ključ shvaćanja i otvoriti vrata u način na koji zadržavamo život.
Mladi su jednako kao i prije spremni na svaku pustolovinu. Oči im pršte od smijeha.
Prijatelji jednako kao i prije pretaču svoje obmane, cvjetove iznikle iz bolnih iskustava, u dugačke i kićene šale. Pjesnikinja lijepog i izvitoperenog osmijeha jednako je mila, jednako ljupka. Starica koja nosi kišobran s uzorkom Mickeya Mousea čini se jednako uzrujana svime što je okružuje.
Grafiti na zgradama sad djeluju humano, gotovo nježno, pored mnogo težih poniženja. Blagi dodir lako poprimi sve moguće oblike. U njegovu oporavku neupitno je da je ovaj grad obgrljen tihom ljubavlju.
Vrijeme ispire sjećanje.
Teslin spomenik tuguje. Spuštene glave, čini se istinski potišten i poražen. Njegov mračni pogled kao da se odvraća od ulice koja ga okružuje i okreće u nutrinu, prema osobnim brigama i sjećanjima.
Iako im je majka obećala posebnu poslasticu, šestogodišnjak kao da je ne čuje. Izvela je njega i njegove dvije sestre na sladoled. Mora ga neprestano vraćati nazad na stolac na terasi slastičarnice. Toliko mnoštvo ljudi prolazi ovuda, samim središtem grada.
Dva inženjera stoje pred Teslinom skulpturom pokušavajući se prisjetiti postignuća tog znamenitog čovjeka.
Dječak otrči od stola. Još ima sladoleda na licu. Točno zna kamo ide. Majka pogledava gore.
Dječak se vere u krilo Tesline skulpture. Objaši jednu njegovu nogu. Kako to biva sa svim naglim zamislima, njegove sestre smjesta obuzima isto neobuzdano htijenje da se uspnu na skulpturu. Majka im dovikuje da budu pažljivi. Jedna od sestara ugnijezdila se u njedrima skulpture, dok je druga obgrljena njegovom rukom.
Odjednom se izraz lica skulpture može protumačiti potpuno drugačije. Tesla sad više ne djeluje tužno. Skulptura je ustvari poprimila očinsko držanje, a njegova brižnost izraz je nježnosti prema vlastitoj djeci. Kao da ih grli i štiti. Ta su djeca prevela Teslu, načinila povijesni pomak jer taj čovjek u privatnom životu nikad nije imao vlastite djece. Kamogod se danas u Zagrebu okrenuo, osjećam naklonost i brižnost kojom roditelji okružuju svoju djecu. Ta djeca na neki način nasljeduju život žrtvovan za neovisnost i cjelovitost. Odrasta generacija koja će biti inovativna i djelotvorna kako bi se mogla nositi s novim izazovima.
Pitam se znaju li Teslina djeca da on bdije nad njima.
Vrijeme se može opisati kao mreža mostova koji vode u neizbježno.
Pozornost koju mu poklanjam blago lebdi nad ovim gradom. Itekako sam svjestan svih onih mnogih lica ovoga grada i ovih ljudi koja jednostavno ne vidim. Moja mašta seže tek do opipljivog joj odjeka. Nažalost, nasilje, glupost i okrutnost sveopće su rasprostranjeni. Ovdje sam kako bih pronašao glasove, ruke, brižnost, usredotočenost na svaku pojedinost, sve ono što je ovaj grad prije svega učinilo lijepim. Sve to jednako je prisutno i ja posežem za time i ustanovljavam da je duh velikodušnosti jednako kao i prije prisutan u odgovoru na upućen mu pozdrav.
Vrijeme je stih preostao od cjelovita psalma.
O dušo moja, ne daj da posustanem,
daj da osvijestim istinu u ovim kaotičnim vremenima
kad se nešto u meni možda definitivno urušilo.
Vrijeme se odvija u više različitih smjerova istovremeno.
A ipak, i najmanji povjetarac otkrit će nam da su stabla visoka i zelena, ukotvljena u tlo i da nastavljaju rasti jednako kao što to čine već stotinama godina, dok topao osmijeh prostire stol za kojim će se jesti.
Ništa ne miruje u vremenu.
Golub trune u prašini ispred moje zgrade. Sad je još samo neravnina na zemlji, nalik onim nejasnim izbočinama u drvenom podnom parketu ove ovdje stare kuće. Malo pomalo ono što je bilo ptica pretvara se u šuplju pernatu ljusku. Život se domogao njezine nutrine, hrani se njome, preoblikuje se, pomiče-prevodi samu bit ptice u jezik opušaka, u težak i sladunjav miris raspadanja.
Vrijeme je napetost među pojavama.
Ondje gore, vrane ustraju u ujednačenu kriku, traže opstanak po svaku cijenu, koricu kruha, napola oglodan klip kukuruza. Uza me, srdačni glasovi prijatelja pozivaju me u šetnju u ugodnu društvu, velikodušnost je poput nadošla povjetarca koji me grli.
Vrijeme je duša melankolije i čuđenja.
Plavi tramvaji promiču pod kišom. Zastave ustrajno pokušavaju otresti težinu koju drže nad pognutim užurbanim prilikama, dok grmičci usplahireno trepere kao svjedoci neke sure nedaće. Svjetlost što se osipa s nebeskog svoda bijela je, a nogostup sav u lokvama.
Vrijeme odbija poslušnost.
I evo opet nekog novog Zagreba. Sivo je i vjetrovito, kiši danima. Iznenadi me kad starica s Mickey Mouse kišobranom opet prođe pored mene. Čini se da je sad vedrog raspoloženja.
Nije li uostalom općepoznato da se vrijeme povremeno pobrine da nijedan vrapčić ne padne na zemlju bez njegova dopuštenja.
--George Mario Angel Quintero
/engleska verzija, rujan 2022.; prijevod Željka Somun, rujan 2023./
George Mario Angel Quintero (1964.) je kolumbijsko-američki pjesnik, esejist, dramatičar, pisac kratkih priča, glazbenik i dramaturg. Rođen je u San Franciscu u Kaliforniji, gdje je živio do tridesete godine. Kao George Angel objavljivao je poeziju, prozu, eseje i knjigu kratkih proza The Fifth Season, za koju je 1995. osvojio nagradu Fiction Collective 2 Nilon Award. Zbirka izabranih pjesama On the Voice objavljena je 2016., a nova, A Sheaf of Wings, 2022. Od 1995. živi u Medellinu u Kolumbiji, gdje je do danas objavio sedam pjesničkih zbirki i tri zbirke dramskih tekstova na španjolskom jeziku pod imenom Mario Angel Quintero. Nastavlja pisati i objavljivati na engleskom i španjolskom. Pored književnosti, Mario se bavi i vizualnom umjetnošću i glazbom, direktor je i dramaturg u kazališnoj skupini Párpado Teatro te osnivač nekoliko glazbenih skupina. U novije vrijeme iskušava mogućnosti videoperformansa. Videosnimke Párpado Teatra prikazane su na nekoliko međunarodnih filmskih festivala. Na hrvatskom je dosad, u izdanju nakladnika Druga priča i u prijevodu Željke Somun, objavljena jedna zbirka njegovih pjesama pod naslovom “Moje svjetlo i druge pjesme”.
Comments