Moje divljenje i ljubav prema gradovima potječu ponajprije od ljudi koji ih nastanjuju, a zatim dolazi ljepota građevina, ulica, parkova i drugih mjesta. Kad su me nakon dužeg vremena ponovno pozvali na Festival kratke priče u Zagrebu bio sam sretan iako posljednjih godina nastojim izbjegavati festivale jer smatram da je za književnika pravi festival pisanje. Ali Hrvatska ima poseban, osebujan okus, napose stoga što sam ovaj put pozvan da boravim u rezidenciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca. To mi je pružilo priliku bolje upoznati ljude i razgovarati s prijateljima kako bih saznao što se događa u Hrvatskoj i što zaokuplja pisce, prevodioce i nakladnike. Kažem da Hrvatska ima poseban okus i zbog divnih organizatora Festivala europske kratke priče, mojih prijatelja s kojima sam se susreo nakon sedam godina, i koji su sada još ljepši i pozitivniji, pa su me i ovaj put kao i obično obasuli ljubavlju i dobrotom.
Boravak u rezidenciji Društva prevodilaca bio je ugodan i plodonosan. Stan se nalazi u glavnom gradu na izvrsnom mjestu, gdje je nadohvat ruke sve što vam je potrebno za svakodnevni život, i odande je lako odlaziti u otkrivanje grada. Ipak, najvažnije je to što su Erika i Vlatka bile ljubazne i uvijek spremne pomoći i odgovoriti na sva pitanja. Ovaj mi je boravak pružio priliku da razmislim o svojoj sljedećoj knjizi, napravim bilješke i napišem neke odlomke daleko od pritisaka doma u Helsinkiju gdje živim i radim.
Kad se nađem u nekom gradu obično ne želim planirati posjet određenim mjestima, već nastojim sam otkrivati slobodno lutajući. Izašao bih iz stana i odlučio svaki dan hodati u drugom smjeru. To je bio istinski užitak, osobito stoga što u Zagrebu ima divnih parkova. Iako već dvije godine trpim neugodne bolove u leđima, zasad je jedino rješenje iznova učiti hodati. Hodam polako i gazim bol pokušavajući udisati ljepotu i ritam grada, kretanje ljudi i ljepotu starih zdanja od kojih je mnogima potrebna obnova.
Dobrobiti i prednosti hodanja od davnina su poznate ljudima. Hodanje je filozofsko iskustvo i duhovna vježba. Ima mnogo knjiga o filozofiji i značenjima hodanja, a mnogo je i liječničkih savjeta koji samo kažu: Hodaj! Netko hoda da bi udahnuo zraka, netko hoda kako bi razmišljao i oslobodio se napetosti, netko hoda da bi uživao sam sa sobom, a netko pak užurbano hoda kako bi stigao na sastanak koji mu može promijeniti cijeli život! Ima onih koji radosno hodaju sa svojim djetetom koje je tek prohodalo.
Sportaši hodaju olimpijskim stadionom natječući se za zlato, srebro i broncu. Stadion su gradili imigranti koji bi nakon zalaska sunca pješačili kući i palili kuhala pa bi se širio miris curryja i kurkume. Oni jedu, mole, spavaju i sanjaju o tome da će im se životni uvjeti popraviti kako bi se možda jednoga dana bolje natjecali s ostalim hodačima na stadionu ovoga života za koji nema dokaza da je pravedan, smislen ili važan... No, gdje smo ono stali?
Šetam Zagrebom, sjedam na klupu, fotografiram, moja majka zove iz Bagdada. Nismo se vidjeli dvadeset godina. Uključim kameru na telefonu, šetam s majkom i vodim je u obilazak Zagreba. Ona kaže: Lijepog li grada... Kad ćeš se vratiti u Bagdad? Kažem: Jednog dana, mama!
Zbogom!
Hodam s tugom u srcu... Svakim korakom gazim bol, no možda to bol gazi mene?
Hodam...
Okupljeni u kafiću viču zbog promašenog hrvatskog gola!
U glavi mi sine ideja, pokušavam hodati s njom, a onda stiže i druga.
Ima onih koji hodaju dok im se noge ne umore od razmišljanja.
Ima onih koji hodaju prema svome kraju, a da to ne znaju.
Postoji netko tko hoda u tvojim snovima i ti čezneš za njim, ali ne znaš ni gdje ni kada ćeš ga susresti...
S arapskoga prevela Tatjana Paić-Vukić
Comments