• rezidencija

Zapisi sa Svačke V: Miłosz Waligórski

Updated: Sep 4



Iz Srbije prema Hrvatskoj nema puno veza. Zato sam odlučio stopirati. Od Bačke Palanke do Vukovara vozio sam se u nekoliko automobila s ljudima čiju otvorenost i srdačnost pripisujem multikulturalnosti Srema. Tako je bilo i dva tjedna kasnije, kad sam se iz Zagreba vraćao u Novi Sad. Na izlazu iz Vinkovaca nekoliko sam puta mahnuo rukom i evo ga, auto je stao. Stjepan, Stipe i Milenko – to su moji suputnici koji su me preveli preko granice. Šumar, pecaroš i profesor francuskog jezika. Sa svima sam govorio srpskohrvatski. Što više riječi, linija između dvije zemlje je bila tanja. Vrijeme je prolazilo, prostor se stapao u jedno.


U Zagrebu sam bio dva tjedna. Bio je to prvi posjet ovom gradu nakon petnaest godina. Ovdje sam studirao na hungarologiji, imao sam svoja mjesta koja su me napustila i prijatelje koji su ostali prijatelji. Hodao sam polupraznim Zagrebom i razmišljao da grad ne pamti. Grad živi svoj život. Zato sam krčio put starim stazama s nekim čudnim osjećajem da se vrijeme i prostor baš i ne poklapaju. Da ne bih upao u crnu rupu nostalgije i da se ne bi time špagetiziro, usidrio sam se „ovdje i sada”. Usredsredio sam se na zadatak, pa „ja sam lice na zadatku”, zar ne? Došao sam u Hrvatsku da radim, ne da bih kopao po prošlosti. Zato sam se s primio posla. Bez oklijevanja.


Trebao sam raditi na prijevodu pjesama Maje Urban (Kip slobode, Fraktura 2018.), ali ni u ovom slučaju vrijeme i prostor nisu išli pod ruku. Majina knjiga izašla je nekoliko dana prije mog dolaska u Hrvatsku, izdavač je požurio. Cilj je bio objaviti knjigu što prije, kako bi Poljaci imali vremena da je pročitaju prije Majinog dolaska u Poljsku na jesen ove godine. Zato sam u stan na Trgu Petra Svačića ušao kao autor novopečenog prijevoda, gotovo s knjigom pod rukom („gotovo“, jer je primjerak ostao u Poljskoj).




Pa što onda može raditi Poljak sredinom kolovoza u Zagrebu, iz kojeg su pobjegli Hrvati, ne računajući nekoliko lokalaca ispred Spara, te turista koji govore engleski i španjolski, zbog čijih se brojnih grupa grad i dalje może smatratu glavnim gradom države, a ne kulisama za postapokaliptični film u kojem će puste ulice uskoro okupirati životinje i biljke? U takvim okolnostima Poljak u Zagrebu prevodi latvijsku poeziju, eto odgovora. Da budem iskren, i meni zvuči surrealno… Ali istina je: počeo sam s prevodjenjem pjesmama Mārisa Salējsa iz Rige, koji također čeka poljsku knjigu. Imao sam savršene uvjete za rad. Spar pod nosom, s balkona pogled na drugi balkon, gdje sam svakodnevno viđao čovjeka s knjigom. „Netko ipak čita u ovom gradu” – tešio sam se. Taj čitač me motivirao svaki dan.


Jedan dan sam napravio pauzu da odem u Rijeku. U Puli živi moj prijatelj, član Društva hrvatskih književnih prevodilaca Milan Soklić, vrsni prevoditelj njemačke književnosti, i poput mene ljubitelj djela Roberta Walsera. Iz Zagreba, koji je od Rijeke udaljen sto trideset i tri kilometra, prvo sam putovao četiri sata vlakom, a zatim sat vremena autobusom. Put je vodio kroz Gorski kotar pa bi mogao potrajati i koji dan duže. Ne bih imao ništa protiv. U Rijeci, prvo što mi je palo u oči, bile su tisuće Maerskovih kontejnera u luci i talijanski kapki na prozorima u velebnim stambenim zgradama, koje veličinom i brojem ukrasa nadilaze one u Budimpešti.


Bilo je zagušljivo i vruće. Prvo smo otišli na plažu. Prošli smo zloglasni Bakar i parkirali se u selu Jadranovo. „Parkirali se” podrazumijeva da smo dva sata tražili mjesto za auto. Ali isplatilo se. Ovu kupku još dugo neću zaboraviti. Osvježavajuća voda, pogled na Titov, dakle Krčki most, na Krk, gol i negostoljubiv s ove strane, i Milanove priče, o Alfredu Döblinu, o turistima koji su preplavili Istru, pa i o najvećoj tržnici na Balkanu, Arizoni kod Brčka, gdje se moglo kupiti sve, čak – tko bi pomislio – i knjige.

Nakon kupanja otišli smo u selo Tribalj, gdje podno planine Tić Anne-Kathrin Godec sa suprugom vodi književni hotel Balatura, sa seminarskim prostorijama s pogledom na Vinodolsku dolinu. U dvorištu hotela, između obnovljenih kamenih kuća s kapcima i vratima u Veroneseovom zelenilu, rastu koprivići (ladonje), drveće koje pruža čitalačku sjenku. Okolo se diže krš, za koji Ivo Lučić, doktor karstologije, tvrdi da od ljudske aktivnosti najbolje podnosi šetnje. Šetnja je također naslov knjige Roberta Walsera u prijevodu Milana koju dobivam za poklon. Hodam s njom ispod ruke. Zahvaljujući tim dodirnim točkama književnih tokova, prijateljsva i mjesta, gdje sam iznenada osvanuo, osjećam da vrijeme i prostor počinju disati jednim plućima.


Photo by Miłosz Waligórski


47 views0 comments

Recent Posts

See All