top of page

Zapisi sa Svačke: Mateja Komel Snoj

Writer's picture: rezidencijarezidencija

Updated: Nov 3, 2023



Večer u Zagrebu

Mateja Komel Snoj



Zagreb. Nedjelja. Balkon u DHKP-ovoj rezidenciji. Tišina. Predivno!


Nakon dugog vremena sjetila sam se filma Nostalgija Andreja Tarkovskog. Vjerojatno zato što se ne sjećam ljepšeg i uvjerljivijeg istinski melankoličnog filma, ali i zato što u nekoj necentralnoj sceni govori i o prevođenju.


Možda se sjećate. Glavni lik filma, ruski pjesnik Andrej, usred toskanskih brežuljaka razgovara s talijanskom prevoditeljicom Eugenijom koja sa zanimanjem čita ruske pjesme. Ozlojeđen je što ih čita na talijanskom, dakle u prijevodu, a ne u originalu, iako ga Eugenia uvjerava da je njihov prevoditelj istovremeno vrlo dobar pjesnik. Andrej kaže da je poezija neprevodiva, kao i svaka druga umjetnost. No kad ga Eugenia začuđeno pita kako onda da razumijemo Rusiju (ako ne čitanjem prijevoda), on joj melankolično kaže da Rusiju nitko ne razumije. Na pitanje kako ljudi različitih naroda uopće mogu razumjeti jedni druge samouvjereno odgovara da će to postići rušenjem granica među narodima.


Ova scena govori o udaljenostima – jezičnim, kulturnim i prije svega duhovnim – a dvojba koju pjesnik izražava o prevođenju samo je jedna od mnogih koje su u prošlosti izrekli i koje još uvijek izgovaraju više ili manje poznati pisci. Udaljenosti među ljudima, koje nastaju u prostoru i vremenu i zbog svega što se u njima događa i stvara, zapravo se ne mogu ukloniti, mogu se samo prepoznati, skratiti i učiniti razumljivima. Za mene je prevođenje prije svega neko svladavanje udaljenosti.


Zadatak prevoditelja, koji je negdje na pola puta između autora i čitatelja, jest da se što bolje uhvati u koštac ne samo s jezičnom udaljenošću između njih, nego i sa svim ostalim već nabrojanim. Prevođenje je avantura. Ponekad mi se čini kao adrenalinski sport, kao hodanje po užetu. Proba izgleda otprilike ovako. Između dva stabla u ugodnom zelenom parku napneš odgovarajuće čvrsto uže. Onda se uhvatiš za jedno stablo i manje-više suvereno gledaš u drugo. Nadahnjujuća pribranost omogućuje ti relativno spretno i sigurno kretanje prema cilju. Uže se ponekad neočekivano stavlja u ulogu neprijatelja. Slijedi pad nakon kojeg se moraš vratiti na početak puta. Kad se napokon uhvatiš za stablo koje si ranije promatrao izdaleka i osjećaš se više ili manje sigurno, s radošću napneš uže između druga dva stabla.


Adrenalinski sportovi su svakako primamljivi, koliko su zdravi, drugo je pitanje. Traže uravnoteženog pojedinca s puno volje i hrabrosti. Prevoditelj, doduše, ne riskira život, ali mora razviti posebne vrste mišića za svoje djelovanje i održavati duhovnu izdržljivost kako bi se iz svojih avantura koje ga ne puštaju nepromijenjenog vratio što je moguće bogatiji. Samo tada je u stanju na obavljeni posao gledati sa zdrave distance.


Kad prevoditelj svlada udaljenost između autora i čitatelja, ponekad ima osjećaj da lako prelazi sve granice i redom uklanja prepreke, da se autoru već uvukao pod kožu te da osjeća miris njegovog znoja i krvi u spisateljskoj radionici. U stvarnosti zna da će udaljenosti ostati, ali bit će je manje. I ne odustaje. Želi postići dodir na daljinu, kojim bi (su)stvorio duhovnu bliskost.


Zato sam i ovdje u Zagrebu. Zato i usred ljeta oduševljena «svojim» autorom prevodim. Zaista zahvalna.







49 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


Subscribe here to get my latest posts

Thanks for submitting!

© 2023 by The Book Lover. Proudly created with Wix.com

  • Facebook
  • Twitter
bottom of page