Zapisi sa Svačke: Miłosz Waligórski

Odlomci dnevnika

23. ožujak 2025.

Novi Sad – Zagreb

Izlazim iz kuće pod izlikom da ću iznijeti smeće, a zapravo krećem u inozemstvo. U blizini Mercatora, dva kilometra od autobusne stanice, zaustavlja me Ciganka i traži sto dinara za djecu, za šmrkavog dječaka i musavu curicu. „Žurim”, kažem automatski, iako uopće ne žurim. Odjednom iz vedra neba prekorava me glas samoga Boga: „Hej, moraš pomoći!”. Pa posegnem za novčanikom i pružim ženi jednog Teslu, što je sto dinara. „Neće mi pasti kruna s glave, a bar će mi bit čista savjest“, pomislim i brzo, kao da imam višefazni izmjenični elektromotor u guzici, palim dalje. Ciganka – valjda želeći uzvratiti lijepim riječima – na odlasku mi kaže: „Gospodine, zar se ne bojite putovati? Ovdje krovovi padaju.” Ostavljam po strani činjenicu da je ovo više upozorenje nego gatanje. Prije svega, pogodi me misao: ona ne zna da odlazim! Kako ona to zna, neću saznati.

Jer prije nego što postavim ovo pitanje, već ću biti na autobusnom kolodvoru, zaštićenim ogradom od visokih željeznih šipki – kao u zoološkom ili botaničkom vrtu – i kapijom koja se otvara na CRC kod. Ne možete ući drito s ulice, morate kupiti peronsku kartu za sto osamdeset dinara. Odem do šaltera… nije lako, prvo moram pokazati kartu, jer postoji mogućnost da se želim ušunjati na perone, bez plaćanja uživati u high life-u, buticima, i gledati na limene satove koji su točni samo dva puta dnevno, u 11:23 i 23:23. Mnogi ljudi bi htjeli šetati tamo od štanda sa sendvičima do štanda s toplim napitcima. Ali ne može si svatko priuštiti takve užitke! Opuštanje uz isparenja amonijaka nije za sve. (Golublji izmet pamti Titovu smrt.) Pokazavši kartu kupujem propusnicu za raj koja podsjeća na smotani papirus na kojem je ispisano barem pola Starog zavjeta. Ne znam zašto mora biti dugačak metar, kad šifra zauzima mali kvadrat veličine nokta. Možda je šogor direktora tvrtke – jer ovdje na natječajima uvijek pobjeđuje neki šogor – imao baš te strojeve na lageru, printere za peronske vrpce, karte i račune. Sretan, vukući za sobom kao veo ovu propusnicu, prilazim kapiji. Ali što je to? Čitač ne radi! Tip me pušta kroz analogni ulaz pored. Na moje „dobar dan” odgovara „svaki dan”.

(...)

Zagreb, napokon! S ovim se gradom družim već devetnaest godina. Pogled na stara dobro poznata mjesta čini me melankoličnim. Ovaj put sam došao kao prevodilac Janka Polića Kamova. Kamov je bježao iz Zagreba, ja moram ga u Zagrebu uhvatiti i dovesti u poljski red (tj. prevesti). Ali prije nego što se latim posla, moram u grmlje. Grmlja nema! Piškim dakle pod drvo u parku kralja Petra Krešimira IV. Nemam pojma tko je bio taj kralj ni po čemu je bio poznat, a mislim da neću ni provjeravati. Razmišljam o drugim temama, na primjer o poeziji, poeziji i drveću. Jedan od onih koji se razumiju u književnost, izjavio je da pjesnik mora znati imena svih stabala (je li dovoljno imenovati vrstu?), a ne samo onih o kojima trenutno pjeva. Ja sam ovog puta „pjevao” u tolikoj žurbi da sam čak „opjevao” nogavicu. Pobjegao sam odatle da me ne primijete, skačući na jednoj nozi. Nisam imao vremena provjeriti kakvo je drvo. I što sada? Prve minute u Zagrebu i više nisam pjesnik.

Svačka. Otac i sin pucaju na drveće plastičnim puškama. Čujem kako govore: „sad bagrem“, „sad lipu“. Pjesnici! Pucaju ćorcima.

24. ožujka 2025.

Zagreb

U klubu Spunk u sedam navečer na promociji zbirke poezije Južno dvorište Predraga Lucića. Pričaju Marko Pogačar, Damir Šodan, Robert Grubić Gobbo te legendarni i kultni urednik, kojega je tako predstavila sestra blizanka slavne književnice, koja je sjedila sa mnom za istim stolom. Kako se zvala? Ušao sam u klub, nikoga nisam poznavao, pa sam tražio mjesto sa strane. Do mene je sjela gospođa od sedamdesetak godina, pitala „mogu li?”, „naravno, jeste za piće?”, „kavu?”, „ipak nema kave, čaj ima”, „dobro, evo vam čaj, voćni čaj”. Riječ po riječ, saznao sam da je gospođa pravnica u mirovini, a njena sestra blizanka piše i dobro se prodaje. Kasnije se premještam, od sada sam lice na zadatku – pazit ću na ruksak kultnog urednika. Đurđica me upoznaje s tisućama ljudi, ne mogu im se sjetiti imena. U glavi mi je ostao samo Ivan Herceg, pjesnik suradnik gdanjskih pjesnika. Lucić i njegovi prijatelji koji vode veče su dečki iz splitskog Feral Tribunea, časopisa kultnog koliko i njegovi kultni urednici. Ovdje ima mnogo Srba. Saznajem da je među zagrebačkim intelektualcima list srpske manjine Novosti danas vrlo cijenjen.

Na povratku u apartman – botanički vrt. Prolazim svaki dan, ali nikad nisam bio iza ove ograde koja me noću podsjeća na ogradu oko autobuske stanice u Novom Sadu. Gdje je ulaz? Je li potrebno imati peronsku kartu? Tko će mi je dati? Bolje je prihvatiti da ovaj vrt jest i bit će zatvoren za mene zauvijek. Nedostupni raj. Opaki raj. Na zidu obližnje stambene kuće natpis mami obećanjem razuzdanosti: „Noću u botaničkom...”

Sjećam se da ni glavni lik iz priče Ranka Marinkovića Benito Floda von Reltih (1953) nije mogao ući u ovaj vrt. Kao luđak hodao je okolo i brojao šipke ograde. Međutim raj je nebrojiv. Izvana možete ga opisati, iznutra ga doživite, ali ne možete ovaj doživljaj opisati. Pogotovo kada ste psihijatrijski bolesnik, a upravo to Marinkovićev junak postaje, nosi rat u sebi, nosi u sebi negativ Hitlera (ime u naslovu je anagram), kao što je žrtva negativ krvnika, krvnik mirno spava, dok žrtva pati od nesanice (danas na polonistici sam vidio Herbertovu „Iz nenapisane teorije snova” u prijevodu Đurđice).

25. ožujka 2025. Zagreb

Obilazim antikvarijate. Zagrebačkim antikvarima više govori Miloš iz Ćacilenda nego Ulderiko Donadini.

26. ožujka 2025. Zagreb

Sanjao sam bivšu ženu, točnije njene nokte. Probudio sam se u polumraku, nogom zbacio pokrivač i prije no što sam spustio noge na pod, vidio sam da moja stopala nisu moja, nego njezina. Nokti lakirani u crveno! Mrdao sam prstima kao da želim otresti boju s njih, zatreptao očima da se fokusiram, da rastjeram halucinaciju i – čarolija je nestala. „Što je ovo?!” Pokušao sam se nasmijati, ali sam i dalje bio prestravljen. Sve do prve kave. Popio sam i prošlo je.

Odem na Savu, ništa me ne pokreće. Nedostaju mi ​​dojmovi, rijetki i nečuveni fenomeni poput francuskog futurizma. Sve se manje čudim, sve manje primjećujem. Kriza. S vremenom se oko prilagodi, navikne, postane desenzibilizirano. Najnježniji je valjda prvi dan. A možda i onaj zadnji, kad želiš ostati i držiš se krajolika, detalja, grimasa, gesta. Ante Zlatko Stolica je pogodio pravo mjesto:

Kratka forma omogućava tu slobodu da lako krećeš iznova. Pada mi napamet Fafarikul Đurđice Čilić gdje ona otprilike kaže da su počeci najljepše što imamo, a sve ostalo je „otaljavanje”. Također, u jednom od zadnjih tekstova Semezdin Mehmedinović citirao je Rolanda Barthesa koji kaže da je pisao u fragmentima jer voli pisati početke. Tu se sasvim mogu prepoznati.*

Kratka forma je dobra jer dopušta mnoge početke. Na početku želiš živjeti. (“U početku bijaše požuda”, napisao je Przybyszewski u Requiem aeternam). Kraj je gori, međutim kratka forma predviđa mnoge krajeve. Tko više puta ustaje od mrtvih, više će puta i umrijeti. Negdje dobiješ, negdje izgubiš.

(...)

8. travnja 2025. Zagreb

Zadnji dan, iza mene je petnaestak dana lutanja po garderobi duše, izvukao sam iz dna prljavo rublje, oprao ga, pitanje je koliko dugo će te stvari ostati čiste. Ujutro se opraštam od predmeta koji su mi ovdje pravili društvo. Objektivan opis je nemoguć, znam, ali činjenični ipak jeste, barem djelomično.

Ormar od hrastovine – zapravo dva ormara, jedan na drugom – vjerno je škripao svaki put kad bih posegnuo za gaćama ili dekom. Pjetlić na čeličnoj nozi, kojeg je Vlatka premjestila s noćnog ormarića na policu. Podna lampa s abažurom u obliku gljive, ljubičasta krava na nogama od tankih štapova, plakat iz Pariza („Rue Leibnitz”), kružno ogledalo u predsoblju, sto i peteset godina stara kaljeva peć s napuklim frizom, ukrašena ribljim suzama. Hladna voda pod tušem, topla voda, fotelje u stilu Empire s mekim presvlakama, krznena deka u koju umotam noge kad mi je hladno. Neoklasični mramorni stolić za kavu, visoki strop i luster koji bi u mom stanu u Bidgošču dodirivao pod. Pozdravljam vas, zahvalan, ambasadore čuda postojanja! Odlazim.