Zapisi sa Svačke: Mima Simić

Prvi je dan proljeća, mimoišlo me zagrebačkih desetak, sa zgrada po Ilici ljušti se fasada, zamišljam da je svlak, da je graft, još malo na kirurškom stolu i bit će glatko kao prije potresa, prije pandemije, prije nego što smo otišle. Na prvu smo ga nazvali putovanje, ali onda je odrvenjelo od sjedenja po tramvajima i podzemnim željeznicama, smrzlo se na sjevernoj zimi i presvuklo u selidbu. Pod izraubanom njemačkom nadstrešnicom trebao je pljusak godišnjih doba da shvatimo da smo imigrantkinje. U Zagrebu nekome nešto, u Berlinu nikom ništa.

Ilica u sumrak mogla bi biti bilo koji grad u apokalipsi, odmičem se od rastresenih zgrada, prema sredini nogostupa, u slalomu me zaobilaze dostavljači na biciklima, kroz goleme rukavice stišću volan. Kad smo doselile u Berlin Marta se nakon isteka stipendije zaposlila u cat cafeu, ja sam prevodila, u ringu sa sve moćnijom strojnom konkurencijom, i ozbiljno razmatrala side gig dostavljanja hrane. Satnica je ista, njemački ne moraš govoriti, a bonus je svjež zrak i tjelovježba. Nisam se na kraju prijavila za posao jer ideje uglavnom ne vučem do izvedbe, pa ni kad imaju smisla.

Hodam prema Sv. Duhu, razmišljam vrijedi li mi ovdje njemačko zdravstveno, i je li za ateistkinju bolje da je tramvaj ili bicikl pokupe bliže Vinogradskoj. Sjetim se, svejedno je. Zadnji put smo se prijateljica i ja pred potonjom provukle kroz ženski moliteljski špalir. Kad smo među njih kročile primile smo se za ruke, a na kraju reda smo se i poljubile, na francuskom. Činilo se da nas nisu primijetile. Odonda se i ona preselila u Berlin – i tamo se viđamo na prosvjedima; biramo ih pažljivo, smanjimo se i držimo se repa kolone, da nas ne dokači pendrek, da nas ne vrate pred Sv. Duh, ili Vinogradsku.

Zgrada u kojoj živim na prevoditeljskoj rezidenciji načičkana je skelama, neke su mi točno pod prozorom. Radnike u tri tjedna ne vidim ni jednom; da se vrijeme mjeri pješčanim satom, ovdje mu je u prvoj sekundi u grlu zapela žbuka. Prevođenje je, pomišljam, većinu vremena kao ta prazna skela. Neugledna proteza na zgradi teksta koja ponekad stoji tako mjesecima, radnici rasuti po drugim gažama, po obiteljskim obavezama, po odmaralištima. Skele oko Malih smrti Ivane Sajko u naletu radnog elana osovila sam u jednom potezu, ali kad sam se prvi put na njih popela dobila sam napad vrtoglavice koji je potrajao mjesecima. Svako poglavlje jedna je rečenica, nekad pet, nekad deset stranica, unutra su imigranti, i kamenjem zasuti vlakovi, i kupei u kojima se ljudi guše, i potopljeni brodovi u bijegu, i nemoć. A nemoć se nekad najbolje prevodi šutnjom, odlaskom na pivo, U dvorište. Uz pivo pomislim da bi mi najbolje bilo prevoditi knjige koje me se nimalo ne tiču, ne dotiču, nemaju veze s osobnim ni raspadom ljubavi, obitelji, zgrada, država – voljela bih prevesti neki krimić u kojem nema mrtvih djevojčica, a čitav zločin bio je samo jedan rastegnuti tipfeler.

Ne vidim radnike, ali stubište do drugog kata prekriveno je tankim slojem bijele prašine. Iz otisaka cipela pokušavam iščitati demografsku sliku zgrade, koliko tenisica, koliko sandala, potpetica, šapa malenih i srednje veličine, ali ne prepoznajem ni vlastite. Ne znam zašto mi je bitno tko živi u zgradi. Možda zbog borbe, možda zbog savezništva u apokalipsi, kad nestane brašna i wc papira i vode da se pije i da se krv spere. Zgrada je u književnosti i na filmu uvijek svijet u malom. Što znači ako zapišem da su sve fasade u koje gledam oljuštene?

Jedne godine prije ovog zadnjeg sranja dobili smo premijera koji nije znao hrvatski; u inauguracijskom obraćanju građane je prekrstio u građevine. Svidjelo mi se to, privatno i profesionalno – njegov posrtaj u nepoznatom jeziku bio je prevoditeljski sveti Gral, mot juste. Jen-dva-tri i ho-ruk: građani & građanke! Pohabani, potreseni, ostakljeni, zamućeni, armirani, ukopani; cigle, crjepovi, nekad za dom, nekad za udarac spremni. U narančastim komadima rasuti po pločniku, nekad u škrabotini očaja, nekad u igri školice. Iste te godine, istim jezikom, građani SAD-u prvi su put odabrali Trumpa – od dva ujutro po našem vremenu smijali smo se paklenoj naranči u nevjerici, kao da se stvarno događa u drugoj vremenskoj zoni, i zato nas se samo napola tiče, ono pola mozga koji ne zna škrabati, ni skladati, ni zamisliti svijet u apokalipsi.

U otvaranju Malih smrti Ivane Sajko protagonist se vlakom odapinje iz točke A u točku B; iz neimenovanog primorskog grada u Berlin. Putovanje mi je dobro poznato, a i s Ivanom se družim po berlinskim parkovima; ona onda o Gleisdreiecku ili Kleistparku piše, a ja ga prevodim. Njezine rečenice cjelonoćna su putovanja vlakom, bez kola za spavanje. Pod pogledom nevidljivog radnika na skeli pod prozorom prevedem jednu, pa se spustim U dvorište. Tamo uvijek sretnem nekoga iz mog zagrebačkog permafrosta; tapšamo se po plećima osluškujući šupljine, ogledamo si međusobno fasade, prevodimo se iz prošlog u sadašnje vrijeme. Pozdravljamo se kao da ćemo se već sutra opet vidjeti, kao da je grlo pješčanog sata napokon opet glatko i protočno, kao da više nikad neće trebati nositi masku, kao da Trump opet nije predsjednik, kao da se zgrade oko nas ne osipaju, bešumno, neprevodivo.

U Booksi se završava moj zagrebački boravak, govorimo o jezičnim/migracijama, o prevođenju i prevoditeljskoj ekstinkciji, o Oskaru za titl, o poliamoriji, o aktivizmu, o rodu i jeziku. Nešto tako. Otprilike, pretpostavljam, zvuči uvjerljivo. Zapravo, jedino čega se s te večeri precizno, jasno, i kožom sjećam pitanje je iz publike:

Jel ti falimo?

Jel ti falimo, mi, građevine, jel ti falimo na pivu, u šetnji, doma za stolom, na polici, jel ti falimo u jeziku, jel ti falimo na ulici; falite mi stvarno, i stalno, i Ilica i njezine fasade, i Tomislavac i zahrđale skele, i razbijene cigle i igre školice, i dostavljači na biciklima, i škripavi tramvaji. Kad se jednog od ovih dana napokon prijavim u berlinski Wolt, kunem se da ću hranu uvijek dostavljati na hrvatskom.

Mima Simić