top of page

Zapisi sa Svačke Natalije Matolinets - Izgubiti i pronaći sebe u Belle Époque

Writer's picture: rezidencijarezidencija

Prvo što mi pozornost privlači balska je knjižica u vitrini Muzeja grada Zagreba: parovi u narodnim nošnjama, Rusini i Slovaci, Hrvati i Česi i mnogi drugi. Nošnje su šarene, parovi vatreni, jedino što nedostaje jest glazba, ali ipak smo u muzeju. Popis plesova te večeri negdje u 19. stoljeću započeo je polonezom, slijedila ju je polka pa kvadrilja i valcer koji se u to vrijeme više nije smatrao skandaloznim plesom, a zatim se našlo mjesta i za hrvatsko kolo, s obzirom na to da se ovaj bal ipak održavao u Zagrebu. Baš kao što se na balovima u Budimpešti među plesove ugurao čardaš ili u Lavovu kolomijka. Svaki detalj s naznakom tko smo i odakle dolazimo zlata je vrijedan.



Za svoj trenutni projekt često kažem da je poput austrougarske slagalice koju nastojim složiti. Možda ga je doista najprikladnije nazvati slagalicom: detalji i fragmenti s različitih mjesta koje pokušavam spojiti, likovi iz različitih krajeva, povijest koja nas isprepliće i perspektiva iz koje se može gledati u prošlost. Na kraju, u potrazi za perspektivom i korijenima, pišem o kaleidoskopu gradova koji su me očarali, o Pragu i Beču, Budimpešti i Lavovu. Sada će im se pridružiti i Zagreb.


Pomisao da trebam otići na Balkan kako bih zaokružila priču rodila se negdje u vrijeme pandemije covida, a sada se ostvarila u Zagrebu. Općenito, s iznimnom se lakoćom zaljubljujem u gradove. Jedan od svojih prvih trenutaka ovdje vežem uz park Zrinjevac uvečer, apsolutno savršenstvo: fontane i šetnice, cvjetne gredice, glazbeni paviljon i oštra usmjerenost sve te ljepote i zelenila. Mislim da je oštra usmjerenost česta karakteristika Belle Époque. Usprkos fluidnosti Art Nouveaua, s njegovim lopočima i cvijećem, s njegovim hirovitim maglovitim ženama i svemoćnim božanstvima, u urbanizmu se radi o prostoru, o širini bečkog Ringa, koji uokviruje zbrkane ulice staroga grada, o novim okvirima za barokne i renesansne četvrti, a ponekad i gotičke ili romaničke crkve. O trenucima kada se u urbanističkom planiranju pojavljuje novi prostor za šetnju, kada se pasaži zatvaraju na vrhu spojem svjetla i luksuza, a gradske zidine ostaju kao artefakt prošlosti, arhitektonsko sjećanje. Kada grad još jače postaje mjesto gdje je ugodno boraviti bez skrivanja iza zidina i postupno se brišu društvene granice na različitim razinama. Ovaj je svijet promjenjiv, ovaj je svijet fluidan, ali je usmjeren prema budućnosti.



Austrougarsko nasljeđe koje istražujem za knjigu posebno se odnosi na neke zajedničke karakteristike kojih se sada prisjećamo sa smiješkom: „O, da, da, i mi smo ovdje potpuno opsjednuti kavom!“ ili „Oh, naše kazalište sagradili su arhitekti koji su projektirali i vaše“. Na gravitiranje prema centru i odvojenost koju smo donekle štitili. Riječ je o istom promjenjivom svijetu koji je odjednom postao bliži kada su se posvuda proširile željezničke tračnice, kada je, primjerice, ukrajinski tradicionalni nakit obogaćen venecijanskom ogrlicom jer se vlakom moglo doći čak do Venecije. Riječ je o tome da ostaješ svoj u kontekstu imperija, i o borbi da ostaješ svoj uvijek i posvuda, u svim bojama narodnih nošnji iz balske knjižice u muzeju.


Uz istraživanje i rad moje večeri u Zagrebu čine i šetnje ulicama Kaptola, stepenice koje se uspinju do Muzeja grada i do najčarobnijih zalazaka sunca. Čine ih i trenuci u parku kod kolodvora, kad se pale svjetiljke na liniji sumraka nakon čega se odmah pali čarolija, jer u večernjoj tmini stižu vlakovi, kao i onda, u Belle Époque, i, baš kao i tada, putnici izlaze da bi pred sobom vidjeli šetnice, fontane, kupole i tornjeve, maskerone i skladan tok ulica, a iznad toga, u modroj izmaglici, gore koje stoje na braniku grada i na braniku svojih legendi.


Moje večeri u Zagrebu secesijske su pločice uhvaćene u objektiv u slučajno otvorenim haustorima i lukovima ulaza, to je lutanje srednjovjekovnim ulicama, da bih se na kraju odvažila vratiti na poznate široke avenije. Fasciniranost detaljima, uronjenost u sebe i otvorenost za svaku priču koju će mi ovaj grad donijeti. U kolovozu je Zagreb vruć i prazan, pa se ponekad čini da je sada ovdje samo moj, samo za mene. A biti ovdje znači uklopiti novi, vrlo važan komadić u moju slagalicu.


S ukrajinskoga prevela Ana Dugandžić



77 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


Subscribe here to get my latest posts

Thanks for submitting!

© 2023 by The Book Lover. Proudly created with Wix.com

  • Facebook
  • Twitter
bottom of page