• rezidencija

Zapisi sa Svačke IV: Sara Latorre

Updated: Sep 20


Knjižara Fraktura, photo by Erika Koporčić


Kažu da se uvijek vraćamo ondje gdje nam je bilo dobro. Ja sam se vratila u grad u kojem je moja štitnjača poludjela i u kojem sam završila u bolnici s najgorim napadajem panike u svom životu.


U Zagrebu sam prvi put bila 2018., u okviru Erasmusa. U to doba hrvatski sam učila samo dvije godine i svi su mi govorili da će mi biti teško pohađati kolegije na hrvatskom (i na ruskom, drugom jeziku koji sam studirala na fakultetu) zajedno sa studentima Filozofskog, no ja sam silno htjela poboljšati svoje vladanje jezikom. Bili su svi u pravu. I to se odnosi na najgori napadaj panike u mom životu.

Zbog tog teškog akademskog (i psihološkog) iskustva, rekla bih da je Zagreb postao za mene važnim podsjetnikom na moju pogrešivost i krhkost. Na kraju Erasmusa jedva sam čekala otići i nikad ga više ne vidjeti, međutim, tokom godina, neprestano i nostalgično sam mislila na njega kao na svoju osobnu prekretnicu.


Zato, čini mi se logično da u ovo vrijeme svog života, kad sam već završila faks i ponovno živim kod roditelja i pokušavam početi karijeru u složenom svijetu književnog prevođenja, evo, čini mi se logično i potpuno razumno da sam, u ovom trenutku strašnog straha i zbunjenosti, osjetila potrebu da se vratim u Zagreb. Preko STRADE, sindikata talijanskih književnih prevodilaca, naišla sam na poziv za boravak u Rezidenciji i prijavila sam se.

Dakle, nakon četiri godine vraćam se u Zagreb kao književna prevoditeljica. Joj. Radim na svom prvom prijevodu, romanu Tatin sin Dine Pešuta. Knjigu sam sama predložila talijanskoj izdavačkoj kući Bottega Errante, nakon što sam je pročitala: priča je univerzalna (i za ljude mojih godina i za starije), stil je sjajan, autor je fenomenalan. Tokom čitanja romana, jasno sam osjetila osjećaj pripadnosti i prepoznavanja. Morala sam barem pokušati biti Dinova talijanska prevoditeljica i, evo, srećom tu sam.


U trenutku kad stižem u Zagreb, u gradu je sunčano i vruće. Taksijem prolazim pored jednog Mlinara, Botaničkog vrta i fasade s feminističkim natpisom. Čudno, kao i uvijek, vidimo ono što želimo vidjeti. Rezidencija DHKP-a, moj dom sljedeća dva tjedna, nalazi se u lijepoj žutoj zgradi koja gleda s jedne strane na mali park i s druge, na mali Spar. Imam sve što mi treba, pomislim. Dočekuje me Dean Trdak, kolega prevoditelj i član Društva i (kasnije u našoj priči) moj anđeo čuvar, koji brzo odlazi i ostavlja me samu.

Znala sam da ću biti sama cijeli prvi tjedan zato što su sve moje prijateljice izvan grada, kao i moj autor (tako sam nazivala Dina prije našeg susreta uživo, dok ga sada čak i moji talijanski prijatelji i obitelj zovu jednostavno Dino), pa i Erika Koporčić, voditeljica ureda DHKP-a (i kasnije u mojem boravku odlična „cimerica“, budući da je njezin ured u Rezidenciji). Vidjela sam to kao mogućnost za naporan i miran rad, odmor od svakodnevnog života i uživljavanje u zagrebačku atmosferu. Sve super, dok ugodna samoća nije postala usamljenost.


Photo by Sara Latorre



Moja terapeutkinja rekla bi da je to bilo zbog šoka koji je izazvao unutarnji konflikt između uspomena iz prošlosti i očekivanja od budućnosti, no ona kaže i da je razlog mojih ljubavnih problema odnos s ocem, a za to je, naravno, kriva moja Venera u Biku.

Ipak, prvi usamljeni tjedan protekao je u satima provedenim pred kompjutorom i šetnjama Zrinjevcem i Gornjim gradom. Osim plača i činjenice da sam pred kreveta možda vidjela svoju mrtvu baku (a možda sam samo pojela pretežak burek, tko zna), samoća mi je poklonila vrijeme i tišinu potrebnu da totalno i duboko uronim u tekst. Takav način rada je beskonačna privilegija koju želim svim onima koji rade nešto vezano uz umjetnost (na sreću, ima puno rezidencija u mnogim zemljama).


Kad je započeo drugi (zadnji) tjedan, prekidajući moju usamljenost, ne, ne mogu reći da se sve posložilo. Da, družila sam se s prijateljicama i dijelila sam radni prostor s mojom dragom Erikom, ali meni je visio nad glavom taj Damoklov mač koji je DHKP organizirao baš za mene, drugim riječima javni susret s Dinom Pešutom.

Nije mi namjera biti nezahvalna, ali pomisao da ću se sa svojim autorom prvi put susreti razgovarajući o procesu prevođenja njegovog romana uznemirila me je. Prvo, nije mi ugodno pričati pred ljudima. Drugo, nije mi ugodno pričati hrvatski pred ljudima. Treće, što ako nisam dovoljno pametna ili zanimljiva ili ako mi nedostaju riječi ili ako moj autor misli da ne zaslužujem njegovu knjigu i i i ili ili ili. Evo, taj poznat napadaj panike. Prokleti Zagreb, zašto me mrzi?


Susret s Dinom Pešutom u knjižari Fraktura

Photo by Erika Koporčić


Večer javnog susreta dolazi i ja hodam ulicama prema Frakturinoj knjižari kao čovjek osuđen na smrt prema vješalima. Noge osjećam slabe, zašto nisam postala tajnicom kao što mi je otac savjetovao? Proklete strasti i ambicije. Za stolom vidim Deana, koji će voditi razgovor. Rekla sam da će biti moj anđeo čuvar, naime, on me pokušava smiriti i gotovo uspijeva, dok ga ne vidim kako gleda preko mojih ramena. Moj autor je došao. Radije bih umrla, odmah, ovdje, ali BOOOK KAKO SI DRAGO MI JE AHAHAH. Uistinu Dino se osmjehuje, mirno izgleda i čini se iskreno simpatičan, nježan i ja sam se malo smirila. Počinje naš razgovor. Našu malu, ali oduševljenu publiku čak ne vidim, samo razgovaram s Deanom i Dinom, možda pravim neke pogreške s padežima, nema veze. Valjda sam čak i rekla nešto pametno. Oni jesu.


A onda bih mogla reći da sam provela malo vremena s Dinom, kojeg se sada usuđujem nazivati mojim novim prijateljem, da se osjećam neopisivo sretna da će Tatin sin biti moj prvi prijevod i da sam ja njegova talijanska prevoditeljica, da sam sigurna da je ovo samo početak nečega lijepog i da sam zahvalna na iskustvu i na mogućnosti. No, na kraju, dovoljno je reći da je Zagreb još jednom bio za mene neka vrst prekretnice.

Kažu da se uvijek vraćamo ondje gdje nam je bilo dobro. Ja sam se vratila u grad koji me uvijek pogurne malo dalje.


Photo by Sara Latorre






59 views0 comments

Recent Posts

See All