Prijevod Anja Majnarić
Heidi Saevareid (Grimstad, 1984.) nagrađivana je norveška spisateljica, književna kritičarka i prevoditeljica. Objavila je romane Spranget, Slipp Hold, Slagside, Bruddlinjer, Longyearbyen i esej Life in the UK. Za vrijeme svog kratkog boravka u DHKP-ovoj rezidenciji, u srpnju ove godine, surađivala je sa svojom prevoditeljicom na hrvatski, Anjom Majnarić, na prijevodu romana Longyearbyen (OceanMore).
Photo by Karoline Hippe
Leži u kadi kad se otvore vrata i Finn uđe.
“Što to čujem da odlaziš ranije?” Zatvara vrata za sobom, a ona uspravno sjedne u kadi i privuče koljena k sebi.
“Ne znaš kucati?” Pjene je nestalo s površine, sjedi gola u prozirnoj vodi.
“Pa ni ti ne kucaš kad se ja kupam”, kaže Finn, i istina je – često samo uđe dok je on unutra. Počela je s tim kad su se tek vjenčali, bila je ushićena što to sad može, što više nema zatvorenih prostorija. Njegovo je tijelo bilo nešto što je mogla gledati, dirati, svaki dan. Mogla je ući u kupaonicu i uzeti nešto dok je on unutra, imala je na to pravo. Živjeli su zajedno. Ništa se više nije radilo u tajnosti. Voljela je kad bi ustao iz kade i kad bi voda s njega kapala posvuda, voljela je kako bi mu se dlake na rukama, trbuhu i bedrima slijepile uz kožu.
Finn uzima klupicu koja stoji u kupaonici, privuče je kadi na strani gdje su joj bila stopala pa sjedne.
“Lars kaže da si rekla da ćeš otputovati nešto ranije?”
Eivor se opet nasloni, nasloni vrat na vlažan ručnik koji je smotala na rubu kade. Osjeti mek pritisak podignute kose na zatiljku. Finn sjedi s laktima na koljenima i isprepletenim prstima.
“Stvarno si to rekla?” upita.
Ona kimne.
Finn sjedi u istom položaju. Malko naheri glavu, razdvoji ruke, opet ih ispreplete. Potom uzdahne.
“Zašto?”
“Trebam toplinu.” Eivor reče gotovo bez razmišljanja, izlazi to samo od sebe. Voda u kadi sad se već malo ohladila. Ona prekriži ruke preko grudi, jagodice prstiju spoje joj se iza vrata.
Finn se nagne prema kotačiću za toplu vodu i odvrne ga. Ona se raširi u vodi, razmakne stopala. Vlaga se diže iz površine vode, i topla voda najprije joj je hladna na stopalima i gležnjevima. Onda počne peći. Finn proba vodu prstima pa zavrne kotačić. Obriše se u nogavicu dok ona pomiče noge kako bi raširila vruću vodu po kadi. Utonula je dublje unutra, tako da joj voda leži kao tanak prsten oko vrata.
“Ne možeš otići.” Finn pomakne klupicu bliže njenoj glavi. “Zašto to želiš?”
Eivor spusti pogled. Pod vodom joj se tijelo širi. Ona opusti ruke. Penju se na površinu vode. Finn je uzima za ruku i drži je među svojima.
“Ostalo je još malo više od mjeseca”, kaže. “Zašto nisi došla k meni?”
Glas mu je blag i oprezan, i to je previše. Eivor osjeti vrućinu iza očiju i oko nosa, pa okrene glavu od njega.
“Eivor”, reče on.
“Nikad te nema. Zašto te nije bilo cijeli dan?”
“Ali nije istina”, kaže Finn, i u pravu je – došao je kući prijepodne, izveo djevojčice van i pravio s njima snjegovića, no onda je otišao u ured i večerao je u kantini. “Mogla si doći na večeru s Heibergom i sa mnom.”
“Ali htjela sam da budeš ovdje.”
“Zašto mi to nisi rekla?”
”Rekla sam ti da sam umorna.” Eivor povuče ruku k sebi, sklopi oči i osjeti kako joj se lice opušta i smiruje.
Finn neko vrijeme sjedi i šuti.
“Zar ti je tako grozno biti ovdje?” upita.
Ona ne odgovori.
Finn gurne ruku u vodu i nađe njezino koljeno, nutarnju stranu bedra. Ustane s klupice i klekne pokraj kade.
“Nećeš otići”, kaže.
Ona se ne miče. Vodena membrana dopire joj do brade.
Finn malo oklijeva. Onda pomakne ruku dublje, još malo čeka. Ona leži mirno.
“Znam kako je to”, reče on tiho. “Imaš osjećaj da sve stoji na mjestu, misliš da te čekaju još tjedni i tjedni istoga. Ali led je počeo kopnjeti. Ovdje sad ima života. Dolaze novi ljudi. Dobivamo svježe povrće. Dobivamo poštu. Još je manje od mjesec dana do Dana Ustava. Podići ćemo zastavu, sudjelovati u paradi, slaviti, plesati. Snijeg se topi. Sve je toplije. Ne primjećuješ to?”
Eivor odmahne glavom. Mirno leži, stišće šake pod vodom, pokušava ostati pribrana. Čuje malo, šuplje bućkanje njegove ruke koja se miče.