top of page
  • Writer's picturerezidencija

Priča Hassana Blasima "Luđak s Trga slobode"


U DHKP-ovu rezidenciju sutra stiže Hassan Blasim (Bagdad, 1973.), irački pisac sa stalnom helsinškom adresom. Kod nas je prije koju godinu objavljena njegova zbirka priča Irački Krist (Fraktura, 2016.), koju je s engleskog prevela Mihaela Velina. Iščekujući Hassanov dolazak i njegovo gostovanje na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, pročitajte njegovu priču "Luđak s Trga slobode".



Luđak s Trga slobode

 

Tih nezaboravnih dana prije nego što se dogodilo čudo i prije nego što sam otkrio istinu koju sad svi niječu ili ignoriraju, običavali smo čuvati postolje na kojem su stajala dva kipa. Imali smo lako naoružanje, tri minobacača i sedam raketnih bacača. Važni ljudi iz kvarta, do čijeg se mišljenja držalo, odbili su zapovijed nove vlade da se kipovi uklone, a imali smo dojavu da će vojska navaliti na našu četvrt do noći. Iako duboko u sebi nisam smatrao da je to moja bitka, bilo je mnogo lakše zavaravati se nego živjeti s ljagom kukavice. Bitka je trebala početi svaki čas i znao sam da ću možda poginuti za ta dva u kamenu isklesana tipa, koji su na postolju stajali tako uspravno kao da će svakoga trena pasti na nos. Bilo je očito da je onaj koji ih je napravio bio obični građevinac i da pojma nije imao o kiparstvu. Islamistički fanatici izdali su fetvu da svi kipovi u zemlji moraju biti uklonjeni jer predstavljaju idole i nisu u skladu sa šerijatskim zakonom. Vlada je pak odlučila ukloniti sve što simbolizira razdoblje prethodnoga diktatorskog režima. Uglednici i obični ljudi iz naše četvrti smatrali su da kipovi nemaju veze ni s bivšim režimom, ni sa zabranom iz fetve. Nisam vjerovao u takve gluposti. Moj je otac rekao da je to simbolična odlučujuća bitka koja će odrediti budućnost našeg kvarta. Ne znam kako je moj otac, kao profesor znanosti u srednjoj školi, mogao vjerovati u takve gluposti. Naravno, mnogo je verzija priče o kipovima, ali najbliža istini možda je ona koju mi je ispričao djed. Zbog daška realizma u djedovoj priči ljudi iz četvrti doimali su se još naivniji, premda mu je namjera bila prikazati ih kao dobrohotne, inteligentne i velikodušne. O tome sam razmišljao, prije nego što mi se život zauvijek promijenio.


Možda bi bilo najbolje da vam najprije ukratko ponovim djedovu inačicu priče pa vam tek onda ispričam što mi se dogodilo u noći kad se odvijala bitka. Glasom punim tuge djed bi započeo: “Nitko ne zna kad su se točno pojavila ta dva mladića. Bili su iste dobi, iste visine i jedan drugome nalik kao blizanci. Ljudi iz susjedstva smatrali su da su došli iz dalekih, bogatih krajeva, ali nitko nije imao pojma kamo idu. Obojica su imala naprtnjače, a odjeća im je bila otmjena, što je ukazivalo na to da su imućni i iz dobrih obitelji. Ljude se najviše dojmila njihova plava kosa i svijetla put. Četvrt Mrak bila je jedna od najbjednijih u gradu, a njezini su stanovnici bili mršavi i tamne puti koju su naslijedili od svojih predaka seljaka. Ime ‘Mrak’ nadjenuli su joj stanovnici susjednih četvrti, jer jedino u Mraku nije bilo struje. Pretpostavljam da stanovnici Mraka nikad prije nisu vidjeli posjetitelje kakvi su bili ti plavokosi mladići.


Svakoga jutra ta bi dvojica hodala kroz selo prema udaljenoj rijeci, a dolazili bi iz smjera pustare koja Mrak odvaja od četvrti Arbandžija. Blago su se i nježno smiješili polugoloj djeci iz susjedstva, a starije pozdravljali kimanjem u znak poštovanja. Izbjegavali su blatnjave dijelove uličica, ali jednostavno i skromno, ne pokazujući ni prezir ni oholost. Ljudi iz susjedstva doživljavali su ih kao anđele s neba. Nitko im se nije obraćao niti ih išta pitao, niti im ikad prepriječio put iz nekog razloga. Svi su bili zaslijepljeni blistavom aurom koja je iz njih zračila. Hodali su samouvjerenim, odmjerenim koracima, kao da su hodati naučili u privatnoj školi. Njihova šutljivost samo je pojačavala tajanstvenost. Bili su uzorna ponašanja i dostojanstveni, ali uz dozu prpošnosti. Ljudi iz okolice zavoljeli su dvojicu mladića i već su se polako naviknuli na njihovu svakodnevnu blistavu pojavu. Dan za danom sve su se više vezivali za njih, a dolazak i odlazak naočitih mladića postao je kao izlazak i zalazak sunca. Prvo su se za njih vezala djeca: okupila bi se ujutro na rubu četvrti čekajući da se dvojac pojavi iz pustinje. Kladili su se u sličice Sinbada niz koju će uličicu toga dana doći. Kad bi se plavokosi pojavili, djeca su bila oduševljena. Pratili bi ih sve do drugoga kraja četvrti, poskakujući oko njih, smijući se i prstima im dodirujući odjeću s mješavinom straha i ushićenja. Još bi sretniji bili kad bi se mladići susretljivo sagnuli – ne zaustavljajući se – da im djeca mogu dotaknuti plavu kosu. U njih su bile zaljubljene sve mjesne djevojke, a domalo se činilo kao da je između njih i stanovnika četvrti sklopljena neka sveta i tajna pogodba.


Prolazili su dani, a nijedna strana nije se usudila probiti barijeru šutnje i neizvjesnosti. Prije njihova dolaska, za neznance je ulazak u tu četvrt bio ravan samoubojstvu, a sad su djevojke virile kroz prozore i s balkona, pasući oči na ljepoti dvojice mladića, uzdišući s vatrenom strašću mladosti. Čim bi mladići otišli, vratile bi se sanjarenju, slušajući ljubavne pjesme na radiju. Kad god su prolazili ulicom, na balkon bi iznijele radio u nadi da će postaja baš u tom trenutku pustiti neku ljubavnu pjesmu, a kad god bi se nekoj posrećilo, pojačala bi radio do kraja, kao da je ta pjesma njezina osobna poruka. Dvojica mladića na sve bi to reagirali s poštovanjem, skromno i prijateljski.


‘Dani su prolazili.’ Djed bi duboko uzdahnuo i produljio o u ‘prolazili’.”


“U četvrti je umrla jedna starica”, rekao je, “a mršavim se majkama i nezaposlenim očevima rodilo pedesetero djece. Ljeto je prošlo, a piljari su zaradili više nego inače. Baraki ili duhovnoj moći plavokosih mladića mjesne su žene pripisivale činjenicu da su njihovi muževi, koji su meli ulice ili radili kao školski domari u centru grada, svi redom dobili povišicu. A muževi, koji u priče o baraki dvojice mladića isprva nisu vjerovali, ubrzo su prestali gunđati – kad je početkom zime vlada odlučila uvesti struju. Nakon svih tih znamena, žene su ispred kuća počele saditi cvijeće, kako bi plavokosi mladići mogli uživati u njegovu mirisu dok poput anđela prolaze kroz Mrak. A muškarci, oni su pak zapunili rupe na ulicama, da ih mladići ne moraju obilaziti.


Na licima ljudi pojavila se iskra nade, a to im je dalo prirodnu boju, koja je prije bila prekrivena čađom tuge i jada. Svi su počeli paziti na to da im djeca budu čista, sašili su im novu odjeću i rekli im neka budu pristojniji kad susretnu plavokose mladiće. Naučili su ih ljupku pjesmicu o pticama i proljeću, da je mogu pjevati kad plavokosi budu u blizini.


Divljenje i vjeru dodatno je učvrstilo to što je jedan muškarac iz kvarta iznenada postavljen na važan položaj u vladi, a obećao je asfaltirati ulice i u četvrt dovesti cijevi s pitkom vodom. Mladi su mu rekli neka zamoli vladu da u Mrak uvede i telefonsku liniju. Sjećam se i što su ljudi učinili kad su saznali da skupina zlikovaca planira napasti plavokose blizu rijeke. Sastali su se u gradonačelnikovoj kući i zatim upozorili zlikovce da će njih i njihove obitelji izbaciti iz četvrti ako svoj plan provedu u djelo. Zlikovci su ustuknuli i odustali.


Prošle su malo više od dvije godine otkad su se plavokosi prvi put pojavili, a sve su se želje ostvarile, baš kao što se u mitovima i legendama događaju čuda. Usidjelice su se udale, blatnjave uličice bile su asfaltirane, kronični su se bolesnici izliječili, većina djece prošla je razred, a prije su im ocjene bile sramotno loše. Najveće čudo od svih dogodilo se kad su dva junačka časnika uz podršku naroda izvela puč i svrgnula monarhiju. Bilo je jasno da je sva ta dobra sreća došla zbog plavokosih. Od tada je među ljudima u četvrti vladala ljubav, a neprijateljstvo i nasilje gotovo je iščezlo. Još jedna novost bilo je to da su škole postale miješane i sad su ih zajedno pohađali dječaci i djevojčice, a vlada je u blizini četvrti sagradila kliniku ispred koje sam običavao prodavati slanutak. Promjena imena četvrti iz Mrak u Cvjetno, bio je logičan potez vlasti. Odluku su donijeli nakon što je jedan dužnosnik posjetio četvrt i u izvješću spomenuo obilje cvijeća i čiste ulice. Gotovo svaka kuća imala je telefonsku liniju, a vidjelo se i da su mnogi kupili aute. Druga je novost bilo to da su starci počeli sudjelovati u programu opismenjavanja odraslih te da su gorljivo otkrivali tajne abecede i jezika općenito. Ukratko, lijek je počeo djelovati, a četvrt je živnula i procvala. Ali sreća se rasplinula onoga nesretnog jutra, dan nakon vojnog puča, kad su djeca otišla do ruba četvrti čekati dolazak plavokosih. Čekali su i čekali, ali plavokosi se nisu pojavili. Pridružile su im se i majke, sjedeći s njima na rubu pustoši. Vlada je bila sagradila široku cestu posred pustare, a sad su se njome vozili tenkovi i oklopna vozila. Pristigli su i ostali mještani pa su zajedno promatrali kako tenkovi na glavnoj cesti rigaju crni dim. Duboko u sebi svi su osjećali gorčinu, grla su im se stisla, a oči napunile suzama.”


“Sunce je zašlo i opet se spustio mrak.”


Djed bi ugasio svjetiljku i duboko uzdahnuo.

 

***

 

Bila je prošla ponoć, a tenkovi nove vlasti krenuli su u napad na četvrt s namjerom da uklone kipove. Mjesni muškarci zauzeli su borbene položaje na krovovima kuća i u uličicama. Izbila je žestoka bitka, a čak su i žene sudjelovale. Trojica prijatelja i ja uspjeli smo se probiti s raketnim bacačima, kaneći uništiti tenk koji je vozio glavnom ulicom, ali helikopteri koji su pucali odozgo ograničavali su nam kretanje. Sakrili smo se iza taksija parkiranog na pločniku. A onda su u trenutku planuli neki dućani i zgrade u blizini. Zbog stalnog bombardiranja iz helikoptera izgledalo je da smo osuđeni na propast. Razbili smo prozor taksija i sakrili se unutra, namjeravajući se odvesti njime i pobjeći. Iznenada je jedan od helikoptera na nebu buknuo i strmoglavio se na krovove. Zatim su naši borci pogodili tenk projektilima i vladine su se snage počele panično povlačiti. Malo zatim ugledali smo skupinu momaka iz četvrti koji su trčali kao sumanuti, vičući “Alahu akbar” i nasumično pucajući, uzbuđeno kličući i ne mareći za bitku. Dok su prolazili pokraj nas izišli smo iz taksija, a od njih smo čuli da je Bog izveo čudo. Rekli su nam da su se plavokosi vratili u četvrt i da se divlje bore protiv snaga vlade. Rekli su da su baš plavokosi srušili helikopter i zapalili tenk. Moji su prijatelji klicali i vikali “Alahu akbar” zajedno s ostalima, trčeći prema snagama vlade, pucajući naslijepo. Ova je četvrt očito bila samo golema psihijatrijska bolnica. Dok sam stajao kraj taksija, kao opčinjen, gledajući mase kako slave čudesnu pobjedu, osjećao sam ljutnju i mržnju. Zapalio sam cigaretu i pomislio kako bi najbolji način za okončanje moje muke bilo da napustim ovu špilju koju zovu Mrakom. Baš kad sam se okrenuo poći kući, iznenada se na četvrt spustila kiša projektila. Jedan od njih odbacio je mene i olupinu taksija o obližnji zid. Posvuda oko sebe vidio sam plamenove. Nisam osjećao nikakvu bol, ali iznenadna tišina oko mene donijela mi je neobičan mir. Kad su me plavokosi izvukli ispod olupine auta, primijetio sam svoju krv na košulji jednoga od njih. Otac kaže da sam bio bez svijesti kad su me našli pred vratima naše kuće, ali siguran sam da su me plavokosi donijeli na bijelim nosilima i da su mi se cijelim putem smiješili, a ja sam čak posegnuo rukom da im dotaknem prekrasnu plavu kosu.


Neki me od mladića iz novog naraštaja sad zovu luđakom s Trga slobode. Na mjestu gdje su stajali kipovi plavokosih vlada je zasadila drveće i postavila nekoliko klupa. Postavili su i ploču s novim imenom četvrti: Sloboda. Znam što govore ti idioti. Tvrde da me komadić šrapnela pogodio u glavu i oštetio mi mozak. Ali oni su samo seljaci koji još žive u mračnom dobu. Više puta molio sam odličnike i druge neka doniraju novac da se ponovno podignu kipovi plavokosima i da se zaštiti povijest četvrti. To je najmanje što sam mogao učiniti da im se odužim za to što su mi spasili život. Ljuti me što više ni moj otac ne vjeruje u priču o plavokosima, nakon što su vojnici te noći uništili kipove i pobili mnoge mlade ljude. Neki sad tvrde da je priča o tome kako su se te noći plavokosi čudesno pojavili i borili se na našoj strani bila samo jeftina propaganda koju su širili neki momci ne bi li podigli moral naših boraca, te da je državna vojska slomila otpor i prije zore. Ali potpuno sam siguran da su me plavokosi nosili na nosilima i da sam ovim svojim prstima dotaknuo njihovu anđeosku kosu.


Prije nekoliko dana upoznao sam neznanca za kojega vjerujem da je pošten, da ne glumi kao većina ljudi iz četvrti, a on mi je rekao da vjeruje u moju priču o tome kako su se te noći pojavili plavokosi. Dugo mi je govorio o tome kako smo izgubili povijest i tradiciju zbog agenata Zapada i zbog toga što smo zanemarili svoju vjeru, i kako sloboda ne znači da trebamo postati lutke u rukama nevjernika, ali ne shvaćam u potpunosti ovaj široki pojas koji mi je toga jutra u svojoj kući zavezao oko pojasa. Vruće mi je jer pojas je tako težak. Sjest ću u sjenu stabala... Kvragu, sve su klupe zauzele žene i djeca.


S engleskog prevela Mihaela Velina

Iz zbirke priča Irački Krist (Fraktura, 2016.)

38 views0 comments

Comments


bottom of page