Svaki je odlazak jedna mala smrt
Rečenica o odlasku i maloj smrti iz romana Ivane Sajko “Male smrti” prati me od početka prevoditeljskog bavljenja ovim tekstom, od trenutka kad sam završila prvo čitanje i prešla na profesionalno čitanje, čitanje u kojem mozak funkcionira na dva jezika i svaku riječ, svaku sintagmu, svaku rečenicu (u ovom su romanu rečenice doduše cijela poglavlja) razumije i doživljava s puno dubljim uvidom nego što je to slučaj pri „normalnom“ čitanju.
Imala sam sreću da su mi se u lipnju 2022 poklopile naklonjene zvijezde: S rezidencijalnom stipendijom Društva hrvatskih književnih prevoditelja dobila sam priliku završiti rad na prijevodu upravo u Zagrebu, Ivaninom gradu, gradu iz kojeg je otišla u Njemačku kao i majka njezinog junaka, a tim je putem pošao nakon majčine smrti i on, koji se od Zagreba rastao već ranije, prešao prvo u mali grad na obali, a onda i taj grad na jugu napustio u potrazi za novim početkom u Berlinu. Da li je novi početak moguć, da li je odlazak, a naročito dolazak moguć, to se u eri migracija pita Ivana Sajko njezinom prepoznatljivom poetikom zgusnutog pripovijedanja iz pomno odabrane pozicije pripovjedača. Na tragu njegovog glasa (Ivana Sajko odlučila se za muškog pripovjedača u prvom licu) nemoguće je ne preispitivati i sebe, svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoj smisao.
Prvo što ću u Zagrebu napraviti je odlazak na Gradski kolodvor, nedaleko od rezidencijalnog stana, i razmišljati tamo o rastancima i suzama koje je ovaj kolodvor vidio, ali i o nadama s kojima su se na njemu grčevito držale u rukama ručice kufera i putnih torbi u vremenima kad još nisu bili izumljeni praktični kotačići, koji bude tračak optimizma da je čovječanstvo ipak napravilo i poneki korak u bolji život, a ne samo u vrtloge nemoći, socijalnih nepravdi i ekoloških katastrofa.
Ivanin pripovjedač doživjet će preokret u svom životu kad u vlaku prepunom izbjeglica ugleda majku s bebom pritisnute uz staklo prozora koji se ne može otvoriti – još jedna tekovina našeg doba, ti moderni vagoni predviđeni su za klimatizirana turistička ili poslovna putovanja, a ne za prijevoz tisuća očajnih ljudi, po koje samo iznimno dolaze vlakovi, a ako i dođu, u njima se mogu ugušiti. Na zamagljenom prozoru jedna drhtava ruka ispisuje „SOS AIR, SOS, AIR, SOS AIR“. Stojim sad na peronu u Zagrebu, gledam u daljinu i pitam se da li se i praktični kotačići kufera mogu pretvoriti u pogibeljno oruđe, vjerojatno mogu, optimizam i radost življenja su rijetko blago.
Photo by Alida Bremer
U Ivaninom romanu u nekom sretnom trenutku svoje mladosti pripovjedač je gledao film „Nebo nad Berlinom“ i sjeća se anđela Damiela (igra ga Bruno Ganz) kako sjedi na ramenu krilate Božice pobjede. Vraćam se s kolodvora i tražim u visini krilatu figuru koja na kupoli Starčevićevog doma simbolizira slobodu i prosvjetu, ona je sestra one berlinske, ali plemenitijeg značenja. Nema anđela na njenom ramenu.
Photo by Alida Bremer
No zato mene prati i dalje sreća u Zagrebu. Baš je početkom lipnja kod „Frakture“ objavljen prijevod mog romana „Snovi i kulise“, pa ću ne samo na domjenku posvećenom otvaranju novog ureda DHKP i rezidencije za prevoditelje i pisce, nego i na tribini „Prevodilački horizonti“ u Goethe-Institutu dobiti priliku razgovarati sa svojom prevoditeljicom Bojanom Bajić.
Photo by DHKP
Još jedna naklonjena zvijezda smjestila je u te dane lipnja i završnu večer „Goranovog proljeća“, gdje ću čitati svoje pjesme koje sam prevela na hrvatski uz pomoć Marka Pogačara, čije sam pak tri zbirke i nekoliko pripovijedaka i eseja prevela na njemački. Smjenjuju se pjesnici na sceni Akademije dramske umjetnosti, na platnu iza njih čitamo izvrsne prijevode, što bismo bez prevođenja, sve je ovih mojih zagrebačkih dana u znaku prevođenja, a zadnja me je naklonjena zvijezda odvela na HTV u emisiju „Što je klasik?“ gdje sam s Karolinom Lisak Vidović imala zadovoljstvo i čast razgovarati o Agathi Christie, od čijih su krimića na svijetu više prevođeni još samo Biblija i Shakespeare.
Zagreb me je dočekao zelen, prepun cvijeća, sunčan, ranjen potresom, lijep. Na germanistici držim u organizaciji lektorice Inje Skender Libhard predavanje za studente, susrećem stare poznanike Milku Car, Franju Janeša i Svjetlana Lacko-Vidulić, Branko Čegec, Vanda Mikšić i ja nalazimo se na večeri, pričamo o razlikama recepcije hrvatskih pisaca i pjesnika u Francuskoj i Njemačkoj. Sa starim prijateljem Nenadom Bartolčićem nalazim se na kavi i kroasanima, pričamo o stranputicama nakladničkim i knjižarskim u Hrvatskoj i u svijetu, sa Zvonkom Makovićem večeram u „Vinodolu“, srećemo tu Zorana Ferića, svijet je mali u Zagrebu, s Edom Popovićem i Damirom Karakašem pijem kavu ispred Knjižnice Bogdan Ogrizović, obojicu sam prevodila na njemački, s Linom Kezić se nalazim ispod sata na Trgu, dvije Splićanke ispod ure, a na putu do tamo srećem još jednu dragu Splićanku Brunu Profaca, svijet je stvarno mali, sa Seidom Serdarevićem pijem kavu ispred knjižare „Fraktura“, nalazim se s prijateljima iz svog njemačkog grada, jednim njemačko-hrvatskim bračnim parom u njihovom zagrebačkom stanu, uspoređujemo život u oba gradu i naše vječne dileme oko odlazaka i povrataka, oko života u dva jezika. S Karolinom Lisak Vidović gledam u HNK Amore/Ljubav (Compagnia Pippo Delbono).
Nezaboravnu večer provodim u prevodilačkom društvu - s Anitom Vuco, Deanom Trdakom, Itom Kovač (koja radi prekrasne fotke) i Željkom Somun. Pijemo pivo i pričamo o prevođenju, ali i o financijskoj strani našeg lijepog posla, za koju baš i nismo preveliki stručnjaci.
Photo by Ita Kovač
Prekratko sam tu, u stanu na Trgu Kralja Petra Svačića. Prekratko za sve što sam još htjela napraviti, za sve koje sam još htjela sresti. Dovoljno dugo da upoznam vlasnike restorančića preko puta, u kojem se može odlično ručati, dovoljno dugo da završim prijevod romana Ivane Sajko, dovoljno dugo da se poželim vratiti. A „svaki je odlazak jedna mala smrt“, povratak je uvijek jedna nova priča, a između njih ugnijezde se sjećanje i čežnja.
Photo by Alida Bremer
Comments