© CB
Veljača veli…
…u daljini, kroz prozor, nazire se dizalica. Prvi prizor koji ugledam svako jutro. Dizalica stoji čvrsto na istom mjestu sve moje dane na Svački, ponekad se kreće, kao da mi maše, vrlo polako, ulijevo, udesno, ponekad svjetluca u prvim jutarnjim zrakama, veličanstvena, a ponekad je obavijena jutarnjom maglom; jedva se vidi, ali ja već znam da je tu. Pozdravimo se, dizalica i ja, svaki dan uz kavu, kao prijateljice, pa onda dan može lijepo početi; u mraku, navečer, prije spavanja, zaželim joj laku noć i dan može završiti.
© CB
Dani su prolazili. Bili su to produktivni dani, svi redom, bilo po broju prevedenih stranica, bilo po broju misli koje prethode prijevodu, sve uspješni dani. Nisam očekivala da će mi ovaj boravak dati tako veliku sigurnost što se tiče Markovog glasa u knjizi, ali jest. Nije samo stvar u tome da sam pronašla mir u sobi, da je cijela atmosfera u stanu bila ugodna i kao da mi je već sama po sebi davala podršku oko teksta, već me tekst nije ostavljao, niti sam ja ostavljala njega, ni kad bih izašla, dapače: svaka šetnja, svaka kava u kafiću, svaka vožnja tramvajem i svaki razgovor tekstu je nekako pridonio: bilo da je u pitanju bila neka fraza, riječ, žargon, situacija, pokret, osjećaj – uvijek sam se vraćala kući s nečim korisnim. I sada, u sobi na švedskoj južnoj obali, gdje je vjetar nemilosrdno sumoran, pokušavam se tamo vratiti u mislima dok se tekst bliži kraju. I nije mi teško.
Osim raznih književnih i prevodilačkih rasvjetljavanja konteksta, boravak je također omogućio vrlo inspirativan i koristan susret s Goranom Vojnovićem, autorom kojeg trenutno prevodim. Otišla sam vlakom rano ujutro u Ljubljanu i vratila se predvečer. Nakon sati i sati neprekidnog razgovora o stilu, jeziku, riječima, već u vlaku za Zagreb izvadila sam računalo i krenula mijenjati i prepisivati odlomak teksta koji je valjalo popraviti ili poboljšati. Izuzetno vrijedan sastanak, uvelike zahvaljujući DHKP-u.
S velikim zadovoljstvom, pred kraj boravka, jednu sam večer o svemu tome razgovarala u Booksi, i to zahvaljujući divnoj i privlačnoj Andi Bukvić iz DHKP-a koja je pripremila i vodila naš razgovor. To je bio moj prvi nastup na hrvatskom i, kako bi rekao Marko Đorđić, skoro sam se usrala (pardon!). Ali u Andinoj prisutnosti i društvu nitko ne može biti loš, tako da nisam bila ni ja. Bila mi je čast i gušt i osim toga izvrsno iskustvo.
© Nina Vranešević Marinić
Kao vrlo lijep zaključak zadnji sam dan posjetila Filozofski fakultet i upoznala studente švedskog jezika. Ovaj put trebali su iz vokabulara izbaciti sve one lijepe, intelektualne riječi koje su naučili i vježbati kako zvuči mladi, ljuti, svojeglavi tip iz predgrađa – što i nije baš lako!
© S.K.I.K.
Imam samo riječi zahvalnosti. Boravak, stan, rad, vrijeme, susreti, događanja, razgovori, sve sam to već spomenula, a iznad svega želim iskazati svoju zahvalnost svima u DHKP-u – sjajne ste!
Rado se vratim. Zagrebe, tak’ imam te rad’.
Ystad, Švedska, 11. ožujka 2024.