© Todora Radeva
Zatvoreni vrt
U Zagreb sam stigla jedne hladne siječanjske večeri i, slijedeći upute, dovukla svoj kofer do stajališta “Botanički vrt”. Još tada odlučila sam da će to biti prvo mjesto koje ću posjetiti u ovom gradu. No, sljedećeg su me jutra tamo dočekala zatvorena vrata s natpisom: „Botanical Garden is CLOSED to the Public during the Winter rest“. Šetala sam oko ograde, promatrala grbava, ogoljena stabla s tu i tamo polomljenim granama i razmišljala kako su zapravo dosta u skladu s godišnjim dobom, mojim raspoloženjem i potrebom da se bez iluzija suočim s vlastitim mislima i željama. Zima je vrijeme za povlačenja i udubljivanja u često odlagana pitanja. Vrijeme u kojemu moraš naći način nositi se s hladnoćom i tamom kako te ne bi progutale. Vrijeme za rekonstrukciju – zgrada i odnosa, planova i unutarnjih svjetova. I nema potrebe za svjedocima, rane su nešto osobno, nije jasno hoćeš li se snaći, hoće li te biti na proljeće, hoće li otvoriti vrata, hoćeš li uspjeti nalijepiti prikladne etikete na sve što si unutra zatekla. Kao da je čitav grad utonuo u rekonstrukciju – šetala sam među praznim fontanama, popucalim zgradama, nekima od njih bez balkona, sa žbukama skrivenima ispod mreža, potpornja ili skela. Rekoše mi da je tako još od velikoga zemljotresa 2020. godine. Ali ja sam više razmišljala o vlastitim „zemljotresima“ koji su me doveli ovamo i zbog kojih sam osjećala ovaj grad toliko bliskim, upravo u ovo doba godine i upravo u ovakvom obliku. Za jedne uobičajene šetnje pored Katedrale zaustavio me je neki čovjek, predložio da me provede okolo i pokaže mi mjesta koja nisu za turiste ili da jednostavno odemo na kavu. Ljubazno sam odbila ponudu. Jer, dok sam ga slušala, sve mi je jasnije postajalo da nisam ovdje zbog novih spoznaja, novih dojmova, novih veza, novih priča. Došla sam da dovedem u red one stare. Da barem pokušam.
© Todora Radeva
I promatrajući iza ograde kamene blokove skinute s katedrale i brižno označene – broj 103, sa sjevernoga zvonika – pitala sam se postoji li način i postoji li netko tko bi tako pažljivo skinuo pojedine dijelove s mene, osobito one ozlijeđene, tko bi ih katalogizirao, pozorno popravio (da ne postanu previše sjajni, umjetni, nestvarni) i vratio na mjesto. Je li moguće ponovno sakupiti dijelove sebe, razasute tijekom svih ovih godina među tolikim ljudima, mjestima, pričama, željama? I nisam li nepovratno izgubila predodžbu o vlastitoj cjelovitosti – ima li je, želim li je, tko posjeduje koji od mojih dijelova i što ako slučajno uspijem sve svoje vratiti, što će se dogoditi, hoće li se ti djelići uopće uklopiti…
Pričali su mi da veliki dio kamenih blokova s Katedrale nije preživio popravke, popucali bi tijekom pjeskarenja, zato je rekonstrukcija toliko dugo trajala. Čak je pao prijedlog da dva visoka tornja, simboli grada, koji se vide odsvakuda, ostanu tako pod skelama zauvijek, čak i kad uspiju očistiti i obnoviti sve njihove dijelove.
© Todora Radeva
„Destinacija nikada nije mjesto, već novi način promatranja stvari”, kaže Henry Miller. Tako sam vidjela Zagreb tijekom ovoga mjeseca – kroz odsutnost i ogoljene grane, kroz neophodnu rekonstrukciju, kroz „winter rest“ vrta. Savršeno vrijeme za pisanje. Znam da ću doći ponovno, u neko drugo godišnje doba i vidjeti posve drugačiji grad.
Veljača, 2024.
S bugarskoga prevela Ksenija Banović