Krajem svibnja u našoj će rezidenciji boraviti nagrađivani makedonski pisac krimića, Ande Jankov. Ande Jankov rođen je u prijestupnoj 1988. godini i kaže da mu je život otad kao vožnja rolerkosterom. Po struci ekonomist (studirao je na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodije), svoja raznolika znanja usmjerio je na razvoj književne karijere. Njegov debitantski roman "Ljeto na Kritu" (Едно лето на Крит, 2016.) osvojio je nagradu Romanijada, koju dodjeljuje izdavačka kuća Kultura. Nakon te prve uspješnice svoje napore usmjerio je na repozicioniranje žanra krimića i trilera na makedonskom tržištu, dovodeći na scenu lik detektiva Viktora Nikolova, kojeg susrećemo u seriji romana: "Bečka igra" (Виенски гамбит, 2020.), "Siguran rizik" (Сигурен ризик, 2021.) i "Samo Bog oprašta" (Само Бог простува, 2022.). Pokrenuo je i književni podcast "Književni razgovori" (Книжевни разговори), u kojem vodi intervjue s najnovijim zvijezdama makedonske žanrovske književnosti. Podcast ima četiri sezone i šezdeset epizoda i dosad je ugostio više od pedeset gostiju.
U nastavku donosimo isječak iz njegovog najnovijeg romana, "Kobayashi maru".
Prvo poglavlje
Nedjelja. Podne.
Februarski vjetar puhao je sve jače i jače, ludo tresući lišće i granje okolnih stabala. Sitne kaplje kiše uporno su zasipavale vlažnu zemlju, stvarajući dodatan nered oko Viktorovih tamnosmeđih cipela od zmijske kože; pogled mu je bio uperen u zašiljene vrhove. Dok je u pozadini slušao jecaje svoje majke, čija se sićušna pojava sklupčala u zagrljaju njegova mlađeg brata Daniela, misli su mu nakratko odletjele s gradskog groblja Butel, na kojem je prije nekoliko godina pokopan njihov otac Tome.
Upravo bi otac, nekadašnji obrtnik, često za trpezom započinjao razgovor o toj grani industrije prisutnoj na Dalekom istoku, čiji su krajnji proizvodi završavali na policama zapadnoga svijeta po cijenama koje su deseterostruko nadmašivale troškove proizvodnje. A sada je upravo on obuo unikatni par takvih cipela za trogodišnjicu očeve smrti. Što je ta gesta govorila o njemu samome kao sinu? Nije uspio nastaviti posljednju misao jer je njezin tijek prekinula Sandra, njegova supruga, koja se odmaknula od kćeri i prišla njegovoj majci.
„Daj… On ne bi htio da plačeš, Andrea…“
Niska ženica u crnom kaputu koji joj je sezao do gležnjeva jednom je rukom brisala suze, a drugom čvrsto stisnula Sandrin ispruženi dlan. „Znam, kćeri, znam.“
Mlada djevojka iza nje za to je vrijeme zaobišla pločnik pred njima i sagnula se kako bi zapalila prvu svijeću. „Počivaj u miru, djede,“ tiho je izustila Teona i požurila se triput prekrstiti. Ubrzo zatim, ostalih četvero učinilo je isto i svako od njih zapalilo je po jednu voštanicu.
Na nadgrobnoj ploči u obliku križa, zlatnim je slovima bilo ispisano ime Tome Nikolova uz njegovu crno-bijelu sliku, čija je površina bila mokra od neprestanih oborina.
*
Tiha atmosfera koja je vladala u caffe baru Šekspir posve je pristajala raspoloženju dvojice braće Nikolov, koji su sjedili stisnuti za jednim stolićem pored praznog šanka. Ženska polovica obitelji povukla se nazad u stan u Centru, krijući se od jakog nevremena u koje se pretvorila sitna kiša ranije tog dana. Već drugu godinu zaredom imali su običaj da svi zajedno večeraju odmah nakon obilježavanja Tomina spomendana. Ovoga su puta na Danielov prijedlog on i Viktor na povratku s groblja sišli u Partizansku kako bi popili po jedno piće ocu u čast. Dok je Viktor zamišljeno promatrao ogroman broj knjiga nanizanih na drvenim policama, načas je pomislio kako uopće nije slučajno to što je njegov brat, pisac, inzistirao da sjednu baš u ovaj lokal, smješten u sklopu knjižare Akademska knjiga. Na drugoj strani stolića, jači momak kose svezane u rep, s glomaznim naočalama i ponešto rumenih obraza, mrmljao je nešto o tmurnom vremenu i kako je ovaj dio godine (kasna zima) najdepresivnije doba. Mačak s tamnosmeđim prugama koji je spavao u svome jastuku malo dalje na podu zasigurno bi se složio s ovom tvrdnjom kada bi posjedovao kognitivnu sposobnost usporedbe različitih godišnjih doba.
„Znaš li, brate, da više od stotinu i pedeset tisuća ljudi radi u industriji proizvodnje predmeta od zmijske kože, koja se pretežno nalazi u Kapetakanu, Indonezija?“ Viktorov glas imao je nekakav melankoličan ton i njegov se pogled iznova spustio na vrhove uskih cipela. „Ono što me fascinira jest to da se tamošnje cjelokupno gospodarstvo vrti oko tih omraženih stvorenja. Zmije u njihovu prirodnom staništu hvataju sami lokalni stanovnici, koji naplaćuju svaku ulovljenu životinju. Organiziraju se čitave vojske lovaca na zmije, koje češljaju ogromna područja džungle u potrazi za pitonima i raznim drugim vrstama. Ulovljene zmije ubijaju se preciznim udarcem mačetom u glavu. Zatim im se otvaraju čeljusti kako bi im se u tijelo uvelo crijevo za vodu, što ove životinje doslovno napuhuje poput balona. Cilj je opustiti kožu kako bi se bolje ogulila. Potonja se polaže na stol i ostavlja da se nekoliko dana suši na suncu…“
„Meni se to čini kao previše posla samo da bi se zadovoljio ego visoke klase, zar ne, Viktore?“
Viktor je izdahnuo nakupljeni zrak i niskom, crnomanjastom konobaru koji je stajao odmah iza šanka gestikulirao da im donese račun. Osim njih dvojice, po lokalu se motalo još samo par zaposlenika knjižare odostraga. Daniel je podigao guste obrve dok je čašom konjaka zveckao pred sobom i pogled mu se samo nakratko spustio na cipele starijeg brata prije nego što je iznova susreo Viktorov, koji se požurio objasniti. „Slučajno sam naletio na dobar dokumentarac.“
„Ma daj, čovječe… opusti se malo. Uvijek ovo radiš na današnji dan. Odbijaš razgovor o njemu i onda se fokusiraš na neke potpuno nebitne činjenice.“ Daniel je rukom prošao pomalo masnom kosom dok se premještao na stolici. „Svjestan si da nisi imao izbora, zar ne?“
Viktorov pogled munjevitom se brzinom vratio na Daniela i ovaj je bio primoran povući riječi po tko zna koji put u posljednje dvije godine.
„Isto kao oni radnici u indonezijskoj tvornici, je li? Koji rade u krajnje teškim uvjetima kako bi zaradili za život ili surovu neimaštinu?“
Viktorov izraz lica sugerirao je kako je ovo retoričko pitanje. Ponekad ne postoji nešto što bi se nazvalo pravim izborom. Ono što ti ostaje samo je beznadan scenarij. Kobayashi Maru.[1]
U središtu upravo jedne takve situacije našao se prije više od tri godine. Prošlo je točno godinu dana otkako je ponovno zaprosio Sandru, tridesetpetogodišnju učiteljicu u Pestalociju, i više od pola godine otkako je ona zarazna pošast potekla s Dalekog istoka, nazvana Covid-19, pristigla u zapadni svijet, uključujući Makedoniju. I njihova se obitelj baš kao ostatak planeta našla nespremna za borbu protiv tog nevidljivog virusa koji se nesmetano kretao kroz najširu populaciju. I tako nije prošlo dugo vremena dok Daniela na jednoj od njegovih književnih rezidencija diljem balkanske regije nije zakačio taj smrtonosan virus, čiji su simptomi ponekad bili vidljivi čak četrnaest dana nakon zaraze, a posljedično i njegova dva roditelja. Svjetski zdravstveni znanstvenici taman su razvili prve doze cjepiva protiv virusa, ali one još uvijek nisu bile pristigle u regiju. Nažalost, unatoč neprisutnosti prethodnih komorbiditeta, i Tome i Andrea razvili su teške simptome virusa, u situaciji u kojoj su svi javni bolnički kapaciteti u zemlji bili puni. Obitelj Nikolov odjednom je bila primorana potražiti spas u jednoj od privatnih zdravstvenih klinika u Skopju. Problem je bio u tome što je ponuda svih njih bila ista: gotovo milijun denara za prijem jedne osobe na respirator, dok su ovi doma imali dvoje umirovljenika čije se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Obitelj je u kratkom vremenu nekako uspjela prikupiti financijska sredstva u iznosu za jednu osobu, no ne i za oba roditelja. Pokušaji Viktora i ostalih da isposluju neke pogodnosti u klinici koja ih je konačno primila, specijaliziranoj privatnoj ustanovi Filip Drugi, te molbe da će uskoro osigurati i ostatak sredstava – što je, istini za volju, bilo malo vjerojatno – bili su uzalud. I tako se na koncu pred njim našao gorak izbor: koji će od njegovih roditelja prvi biti zdravstveno zbrinut? Još i sada sjećao se Tominih riječi, koji je jedva dišući pokazivao u Andreinu smjeru, sugerirajući kako želi da se ona na kraju spasi umjesto njega. Tek što je prošlo nekoliko dana otkako je Andrea bila primljena na respirator u bolnici i njezino se stanje relativno stabiliziralo, konačno se dogodilo ono najgore. Tome je preminuo kod kuće, od komplikacija uzrokovanih virusom. I još gore, dvojica sinova, snaha i unuka zbog izolacije nisu imali mogućnost osobno se oprostiti od njega. Imao je jedva sedamdeset godina. U danima koji su uslijedili, Viktor se neprestano pitao koliko jako može biti žensko srce. Andrea je vijest primila u relativno dobrom zdravstvenom stanju, ali u tom joj se trenu slomio duh. Bilo je sigurno da do današnjeg dana nije preboljela supruga s kojim je provela gotovo četrdeset godina. Nisu ni njezina djeca: Daniel, jer su virus dobili od njega; Viktor, zbog strašnog izbora koji je napravio. A što li je drugo tuga nego ljubav koja opstoji?
„Prestani si to raditi. Znaš da je i tata htio da tako napraviš. On nikada ne bi dopustio da mama ode s ovoga svijeta prije njega…“ Daniel se čuo kako izgovara ove utješne riječi i pitao se zvuče li i Viktoru onako kako zvuče njegovim ušima. Nezadovoljavajuće prazno.
Prošlo je par sekundi u potpunoj tišini prije negoli je Viktor lupnuo dlanom o drvenu površinu. Samo je odmahnuo glavom i dodao konobaru odostraga. Gotovina, momak. Danas se toliko iscrpio da je pretpostavljao kako će mu trebati koja minuta da se sjeti točnog PIN-a svoje platne kartice.
Ubrzo potom, dvojica braće polako su napustili lokal. U njemu je, osim zaposlenika, ostao još samo smeđi mačak koji se nastavio lijeno valjati po svom krevetu.
[1] Kobayashi Maru – vježba za obuku u seriji Zvjezdane staze, namijenjena testiranju karaktera kadeta u bezizlaznim situacijama
S makedonskoga prevela Mirta Jurilj
