top of page
  • Writer's picturerezidencija

Zapisi sa Svačke: Arian Leka - Aleph u Zagrebu

Updated: Mar 16



© Arian Leka


 ALEPH U ZAGREBU

 


Nemoj o svemu pisati; nemoj sve ispričati!

 

Krilatica You only live once, but if you do it well, once is enough, u žurbi pročitana na aerodromu, kao da je nagoviještala nešto vezano uz moj boravak u Zagrebu, u prosincu 2023. Počelo je loše, odgođenim letom, pa sam povjerovao da Nešto želi spriječiti moj dolazak onamo. No, s malo nade da ću uloviti sljedeći let, u trku sam pročitao… do it well, once is enough!

U avionu mi se ukazala prilika da mirno razmišljam o letenju. San, više nije. Ali što nam letenje danas predstavlja? Aerodromi se šire i imamo sve više niskobudžetnih aviokompanija koje nude „let za svakoga“, pretvarajući nas u „leteća društva“ ili u „leteći proletarijat“ kako je napisao Majakovski u svojoj ranoj futurističkoj pjesmi.

Tako je! Želju za letenjem. Zvao se ti Dedal ili ne, želiš letjeti. Možda je u nama nešto od ptica. Prije preobrazbe nismo bili ribe nego ptice. Nemaju li naša pluća oblik krila, koja se šire baš svaki put kad udahnemo? Krila smo izgubili, ali snove imamo. Skloni smo seliti se, ali nitko nam nije rekao da pripadamo toj vrsti. Čak nam ni profesori biologije nisu spomenuli našu tajnu vezu s pticama. O roditeljima da ne govorim. Niste li već to primijetili? Kad kažete nešto neočekivano ili im se suprotstavljate, oni kažu: „Ne leti tako visoko!“, „Dobio si krila!“

Ja sam međutim još bio na aerodromu, u transferu, doslovno i u prenesenom značenju, još uvijek na letu i već prizemljen, i nisam se mogao oteti dojmu da su aerodromi nešto poput stroge verzije Disneylanda, odmah nakon radosti leta morat ćemo odgovarati na sumnjičava pitanja: Kamo idete?, Tko vas čeka? Jeste li pozvani? Koliko dugo ostajete? Imate li štogod prijaviti?, i tako dalje, i tome slično, što je potvrda da je let završio i da smo doista prizemljeni. Jesam li imao štogod prijaviti? Možda poneku želju? Neku misao skrivenu ispod kože? Što da prijavim? Je li potrebno prijaviti da ću biti gost Zagrebačke rezidencije za pisce i književne prevodioce? Mi smo zakašnjeli hodočasnici. Zato odlazimo od kuće i putujemo u druge gradove. Preobrazbe su neprestane i beskrajno traju. A ja ću mjesec dana biti Zagrebliner

Nekome poput mene, tko u grad ne dolazi prvi put, svaki povratak nova je prilika. Bio sam tu i prije i pamtim festival Goranovo proljeće, surađivao sam s Booksom na antologiji mladih albanskih autora prevedenih na hrvatski, u izdanju Frakture objavio sam svoje sjećanje na nezaboravnu Dašu Drndić i kretao sa zagrebačkog Glavnog kolodvora za Zadar, Split, Makarsku, i Hvar, kao sudionik sonetnog festivala Hanibala Lucića.

Ali kao bivšem nomadu koji sakuplja prolazne trenutke, povratak mi je pružao priliku da se nađem u ulozi arheologa: pogotovo što se Vremena tiče. A ta mi se prilika i opet pružila: da se iznova sjedinim s gradom i sa starim prijateljima, da sretnem nove kolege, da slušam kako pjevaju i kako nazdravljaju, da se upoznam s radom hrvatskih pjesnika koje bi valjalo prevesti i objaviti u književnom časopisu „Poeteka“, da pročitam konačni rukopis svojeg romana. Je li to sve što imam prijaviti? Naime, dok sam bio u dobi kad sam još mogao nešto usvojiti, djed me poučio:

— Nemoj o svemu pisati! Nemoj sve ispričati!

 


© Arian Leka


Braća Grimm u Zagrebu

 

Ljubaznost svojih brižnih domaćina nisam mogao smjesta uzvratiti. Bilo je tu štošta za upamtiti: ulazni kôd vanjskih vrata zgrade na Trgu kralja Petra Svačića, brojčani niz šifre sefa iz kojeg ću preuzeti „svoj“ ključ za otvaranje “svojih“ vrata zaključanih s tri ključa, dvije vodoravne brave i jednom dugačkom okomitom, upute za temperaturu klima uređaja (između 24 i 26 stupnja) i termostata (između 2.5 i 3), naputci za razdvajanje otpada (miješani otpad-žuto-plavo-kava), te napomena da je u susjedstvu ljekarna (za svaki slučaj), što me sve navodilo na pomisao da možda neću biti najidealniji gost od svih pisaca i prevoditelja koje je Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dosada ugostilo.

Sam proces dešifriranja uputa bio je složeniji i teži od njihova provođenja, srećom bilo ih je samo devet, a ne deset kao zapovijedi. Pomislio sam: lako ću s točkama 1 i 3, to su zabrane (stvaranje buke i pozivanje većeg broja gostiju), dok se oko točke 2 (pušenje) moglo pregovarati. Imao sam rezervni plan za to: balkon. Na koncu je sve išlo glatko. Sve je bilo točno i precizno: izuzev mene.

Što li se to može nalaziti iza tih vrata, zaštićeno debelim zidovima, šiframa i brojnim ključevima? Prisjetio sam se legende o glasovitom pljačkašu zagrebačkih banaka iz doba socijalizma, koji nikad nije bio uhvaćen. Stara pisaća mašina – vjerojatno za Brailleovo pismo – za vratima, odgovarala bi takvom scenariju. Možda sam se zato vratio: da skupljam trenutke, da ustupim ponešto iz banke sjećanja i ritma svakodnevice grada koji je svoje uglove i trgove dao piscima, pjesnicima i filozofima. Možda u znak zakašnjele zahvalnosti albanskim glazbenicima, skladateljici Dhori Leka i čelistu Ymeru Skënderiju koji je studirao u Zagrebu nakon 2. Svjetskog rata kao student Antonija Janigra, kako sam poslije saznao.

Vrata se otvaraju. Zatvorena vrata zaključavaju razumijevanje svijeta koji se okretanjem ključa u bravi mijenja. Iza njih nalazi se privlačan prostor topla ugođaja, prizivajući sjećanja na Bečku kavanu, s velikim bijelim prozorom zagledanim u gradsko nebo. 

Krenem u obilazak stana. Parket blago zaškripi. Grad navire kroz prozor. Moji prethodnici, pisci i prevoditelji koji su prije mene bili u ovoj kući, nisu nestali.

Još su tu. Vidim to po čistoći i urednosti kuhinje, načetoj kutiji keksa, punoj boci vina, octa, vazi s cvijećem, otvorenoj knjizi, po posudicama za sol i papar, nešto svježeg voća, i po porukama pričvršćenim na hladnjak.  

Za drugim vratima ukaže mi se lijepa mala biblioteka. Umetnute između knjiga ugledam neke životinje. Pijetao, krava, vol. Ne stoje jedna na drugoj kao u bajci braće Grimm „Bremenski svirači“ u kojoj životinje, ostarjele i umorne, napuštaju svoje gospodare i postaju svirači pa svojim zvukovima i glasnim pjevanjem preplaše lopove u napuštenoj kući. Ove su ukrašavale policu dajući drugačiju vizuru i važnost knjigama i samoj polici.

Domaće životinje znaju da su knjige isto tako svojevrsna domaća šuma. Pokraj njih postavio sam svijeću ukrašenu čili papričicama da mi obasja prvu noć i nesvjestan činjenice da me možda anima, duša ovih životinja, doživljava poput lopova u ovoj književnoj rezidenciji, koji je došao iz mraka. Shvatio sam poruku kako su zatvorena bijela vrata, od stvorenja koje se ustobočilo poput prepreke, postala prostorom komunikacije, načinom povezivanja među bićima, otvorenim prozorom između mene i vanjskog svijeta i mikrokozmos unutar kuće.

 


© Arian Leka



Vlat trave pred betonom

 

Nije bilo prekasno za laganu šetnju središtem grada. Primijetio sam da su parkovi pred zgradama uklopljeni u prostor poput prirodnih institucija među javnima. Toliko mnoštvo parkova, manjih i većih, potvrđuje našu praiskonsku civilizaciju. 

Promatrajući ih razmišljao sam kako prava civilizacija uključuje prirodu unutar grada. Priroda obuhvati i obgrli svaki arhitektonski stil parkovima, vrtovima, cvijećem, stablima, pticama, kukcima, jezerima, rijekama, skulpturama, a umjetnost ulice, uključujući i britkost humora i poruke na grafitima. Grad je bio vani, rijeke ljudi susretale su se na ulicama.

Kao protuteža industrijalizaciji čelika i betona, secesija je ukrasila pročelja listovima, biljkama i cvijećem. Parkovi, ta utočišta starih, novo posađenih stabala i raslinja, stoje pred tim zgradama, čekaju da sunčeve zrake ožive biljni pokrov lijepih pročelja, uključujući i rozetu zadivljujućeg neogotičkog pročelja katedrale zastrte oblakom metalnih građevinskih skela. Parkovi uokolo samog središta Zagreba nalik su zračnim jastucima koji štite ljude od sudaranja s ledenjacima impozantnih zdanja.

Ja već znam jednostavnu istinu: bez obzira na to koliko bili napredni, čak i kad su građeni od modernog stakla i čvrstog duraluminija, gradovi uvijek pripadaju Kamenom dobu. Borba kamena i ruže vječna je. A ruža uvijek pobjeđuje. Zašto? Zahvaljujući Robertu Frostu znamo jednostavnu istinu koju sve jabuke, kruške i šljive znaju, a jednako istinito osjećao ju je i albanski pjesnik Ndre Mjeda, da slična nam je stvarnost, vama i svakome tko je zaljubljen u ono Nešto, u grad ili u osobu: Nemoj objašnjavati. Nemoj obrazlagati. Ti si ruža. Oduvijek si ruža. I ne pitaj zašto!

Noću sam uočio da su parkovi zagrebački prostori disanja, a prva razglednica dobrodošlice grada za mene je bio mali park ispred rezidencije gdje se nalazi skulptura dječaka koji piški u prazan bazen potresa i pandemije. U drugom parku u blizini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti susreo sam svojeg starog prijatelja u bronci: Marco Polo rekao mi je da je svaki povratak novo otkrivanje svega onoga što smo mislili da znamo, i Ivana Meštrovića koji mi je pokazao da ljudska ruka sve može pretvoriti u umjetnost.  

Bilo je Božićno vrijeme. Raspoloženje je bilo praznično. Obaveze raspoređene. Od ljudi se očekivalo da stvore radost i smijeh uokolo klizališta na trgu Kralja Tomislava. Kućice dobrih okusa trebale su proizvesti mirišljav dim da umire bogove vremena. Ljudi nek se naslađuju krepkim zalogajima i kuhanim vinom. Svoj boravak započeo sam travaricom.

Probijam se ulicama, kao da sam igla koja se trudi sašiti raspore što ih zaborav stvara na ogrtaču grada, i čitam velika crvena slova na izlozima trgovina: - 30%. - 50% - 70%. Sezona sniženja! Sve je sniženo. I temperature su pale. Nešto je ipak poraslo: improvizirana radosti na gradskim ulicama, oko gradske knjižnice i Teslina spomenika, dok su njegove misli bile nečujne baš kao i crveni Jugo postavljen pokraj njega.  

Iako je nesputan, sumrak, tama i noć najbolji su ogrtač grada jer skrivaju oku ono što um zna. Ponešto mora uvijek ostati skriveno i ograničeno, baš kao nasilje, i bijeda mora ostati nevidljiva, da ne kvari radost, da ne nadglasa dobrodošlicu ovog živahnog i lijepog grada koji mi se tako velikodušno otvara.

Nakon potresa i pandemije ljudi su shvatili da je radost življenja poput povisilice u životu – radost je cjepivo. Buka i glasan žamor zaštita. Pjesma na ulici je obrana! Izlozi sa starim i novim knjigama brojnih knjižara, oblog. Travarica je serum. Prijateljstvo je štit, kao i dom u koji ulazimo puni vjere jer onaj tko vjeruje „nalik je flauti: stvara glazbu kad je prazna“.

I još se nešto noću uzdizalo: Zagrebačka uspinjača. Prazna. Dražesna, kao živopisna igračka koju su odrasli zaboravili u nezahvalnom položaju. Minijatura, sagrađena prije 163 godine za putovanje od samo 66 metara do Kule Lotrščak. ’66. je i godina kad sam rođen. Stube uz uspinjaču dovele su me točno iznad vrata na kojima ću opaziti Jakobovu kapicu i jedno naslikano oko. Nebo. Zemlja. More. Upotpunjeni znakovi. Čak i na kopnu, more nas prati. Možda zato što u suzama ima soli. Zato što nosimo sol i u našoj krvi. 

Vratio sam se „kući“, sav okićen iznutra i izvana svim tim krajolicima. Trebao sam vremena da uspostavim „svoju“ rutinu. Opet sam svrnuo pogled na predmete u sobi. Polica s knjigama. Krevet. Radni stol. Predmeti su isti. Ali nekako drugačiji.

Raspremajući se, opazio sam životinje skrivene među knjigama i pročitao riječi Ivana Gundulića na promotivnom plakatu: „O Lijepa! O Draga! O Slatka!” Prišao sam prozoru da uhvatim sliku Mjeseca u želji da nekome poručim da više ne živimo na istom mjestu, ali da smo jednako obasjani, istom mjesečinom, istim svjetlom, sličnom tamom, istom sudbinom. Nalikovao je okruglom obasjanom prozoru tamnog nebeskog svemirskog broda. Svaku večer taj sam prozor slao u Tiranu. Kad je nebo bilo prazno, lišće bi zamijenilo Mjesec, kao što je jesen smijenila zimu, kao što je odsutnost zamijenila prisutnost.

Sutradan će biti moj prvi dan u rezidenciji: predstavit ću se svojim domaćinima. Nije počelo pretjerano dobro. Iako sam popamtio pravila i znao ih naizust kao pjesmicu, zaboravio sam otključati treću okomitu bravu „svojih“ vrata. Oduvijek sam imao, još uvijek imam i uvijek ću imati muka s posvojnim zamjenicama.

Posljednje što sam vidio prije no što sam nekome poželio „Natën e mirë / Mirëmëngjes” bila je vremenska prognoza na ekranu. Prognostičar, moj daljnji rođak, meteorolog koji je godinama najavljivao vremenske mijene godišnjih doba na albanskoj televiziji, a nama svejedno ništa nije mogao reći o političkoj klimi, ujedno i jedan od likova u rukopisu mojeg romana što sam ga u Zagrebu naumio dovršiti, dahnuo mi je na uho: 

— Ftohtë, por me diell!  Hladan, ali sunčan dan!

 


© Arian Leka


Sloboda – 19 / 91

 

Trebalo je proći neko vrijeme da u svakodnevnim razgovorima s prijateljima u Zagrebu saznam koje je mjesto, uloga i značaj malih stvari, koje nipošto nisu nevažne niti zanemarive. William Blake potaknuo me da vidim svijet u zrncu pijeska i put u svakom koraku, ma kako mali oni bili, podsjećajući me na vrijednost sitnica od kojih je satkano iskustvo i zahvalnost.

Kad sam po povratku pokušavao prenijeti rukom pisane bilješke o Zagrebu u elektronički zapis za ovaj tekst, naišao sam na još jednu itekako smislenu podudarnost. Bio je ponedjeljak u veljači, moj rođendan, dan kad je preminuo pjesnik Danijel Dragojević.

Jednom sam upoznao tog „voljenog i pritajenog majstora jednostavnosti i smislenih riječi, koji nikad nije davao intervjue, pristajao na fotografiranje, predstavljao svoje knjige ili prihvaćao nagrade“. No ako su slučajnosti ispunjene značenjem, kakav značaj to tiho povlačenje iz života jednog takvog pjesnika, u znakovitoj dobi u 91. godini, čuva za mene?

Bio je prototip, nasljedovatelj i posredovatelj prošlosti i budućnosti. Odabrao je da bude nevidljiv, iskušavajući time upravo samog sebe. U doba  homo vidensa, on je nestao kako bi poeziju učinio vidljivom.

Njegovo djelo ne podržava pretpostavku o njegovu odlasku jer zna da prava bit pjesnika poput Danijela leži u njegovoj poeziji, dok je pjesnik sam po sebi tjelesno uobličenje vlastitih unutarnjih izgnanstava, beskrajnih putovanja koja počinju u trenutku njegova odlaska. Oslobodio se življenja za nas. Zemlja i zemaljske spone više ga ne tište.  

Samo on zna kakav je okus jabuka u stranim predjelima kojima sad putuje, ali u znak pozdrava osjetio sam potrebu prevesti njegovu pjesmu „Sloboda“ (Lirí), da je podijelim prijateljima kao njegovu milost.

 

Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu

kao na ulici i trgu nekog stranog grada.

Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,

ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,

bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,

udaljeni od vlastita jezika i događaja.

Sada je kolovoz, kraj kolovoza,

i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,

možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,

za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

 

Lirí

Çdo udhëtar e di se mollët nuk janë kurrë më të shijshme

se sa në rrugët dhe sheshet e një qyteti të huaj.

Ndoshta, ky qytet nuk pret gjë teje

ti nuk i premton asgjë në shkëmbim, aty nuk je fëmijë, as i rritur,

pa moshë, pa detyrime je, i huaj dhe i panjohur,

larg gjuhës dhe ngjarjeve të tij.

Është gusht, fundi i gushtit,

mendoj sa i bukur do të ishte udhëtimi,

në Firence, ndoshta, mbase në Siena, diku në Toskanë,

për të ndjekur atë çast lirie të përsosur dhe shkëlqimtar.

 

Moram čekati novi znak da na albanski prevedem pjesmu Pravi ljubavnici ili pjesmu Jesen. Čak i kad znamo da je sve naše, i kad znamo da imamo sve, pa i ono što nam ne pripada, naše su ruke premale da skupe sva sjećanja, u Alephu našeg pamćenja.

 


© Arian Leka


Angulus Ridet

 

Iako znam kako sve to opisati, iako navođenje svega donosi više boli negoli užitka, iako sam taj stan doživio kao točku u prostoru u kojem se sve točke dodiruju, još nisam „prijavio“ kratke, ali mudre razmjene s Ursulom o prevođenju, o predstavi na tekst Floriana Zellera i o životu kao kazališnoj pozornici; Erikina razmišljanja i osmijeh na spomen Italije i čitanja Saši navečer prije spavanja; Deanov velikodušni plan potrage za prevoditeljem koji bi s albanskog na hrvatski preveo moje pjesme i eseje; šetnje otocima mašte sa Sanjom Baković; dragocjene razgovore s Markom Pogačarom o putovanjima, poeziji, Biblioklastiji, ribama i maslinama jadranskih brežuljaka i o pustolovinama s vrućom juhom u „Bistrou Amfora” koje nadilaze Alisu u zemlji čudesa; neostvaren susret s Markom Gregurom, Brankom Čegecom, Ivanom Hercegom i Borisom Biletićem; uvijek zadivljujuće razgovore na engleskom, hrvatskom i albanskom u šetnjama gradom i prirodom sa Željkom i topao zvuk njezinog odvažnog saksofona na okupljanju s kojeg sam izostao zbog virusa zavedenog pod „svetim brojem 19“, kao i datum mojeg rođenja; jedinstvene i izravne razgovore s Jasnom iz knjižnice Bogdana Ogrizovića, uz razmjenu poneke cigarete i iskrenosti; prekratke susrete sa Seidom Serdarevićem, Ivanom Sršenom, Mikom Buljević, Alenom Brlekom i Miljenkom Jergovićem; lijepa sjećanja na Sibilu Petlevski, Roberta Perišića, Miloša Đurđevića, Alidu Bremer i Damira Šodana; svesrdnu podršku Dušice i “njezinih djevojaka i momaka” iz Bookse tijekom uzbudljivog susreta i upisivanja na ploču gostiju; ljubav prema trojcu piće-pjevanje-čitanje na  Jutru poezije koje ide ususret svojem šezdesetom rođendanu i divan zvuk flaute koji se ondje razlijegao; prijateljske pozdrave punašnih konobara; lica u tramvajima; obilazak Jarunskog jezera i povijenih trava na nasipu gdje se izlila rijeka Sava; veličanstvenu zgradu Državnog arhiva – vremensku kapsulu koje teče ritmom rukopisa – u kojem se bez Martininih nadahnutih pojašnjenja ne bih onoliko obogatio znanjem o ondje čuvanim riznicama, o raspoloženju epohe, o krovnim sovama, freskama, mozaicima i reljefima s ljevorukim dječacima koje je oblikovala Mila Wod; gotovo sto pedeset godina pucanja iz Gričkog topa svakodnevno u podne i bijeli dim mira stoljećima nakon rata; posjet Miroslavu Krleži u gradu Mirogoju; najtužniji pogled pobjedonosnog svetog Jurja nad poraženim zmajem; Zdenac života pun Meštrovićevih poljubaca, s rukama koje sam toliko puta doticao da se opet uzmognem vratiti; iskustvo u i ispred lokala Submarine, K&K, Dobro pečena priča, Pythos, Abisinija, Alkatraz, Korica, Špeceraj, Crni mačak, Dvorište, The Tree House, Bistro Esplanade & kissing point, Botaničar, Cafe Bar Orient Express; oslikana krila koja sam gotovo posvuda „susretao“; crvenu lisicu naslikanu na pročelju blizu Spara; časnu sestru koja u ruci drži ključ u obliku srca; knjigu Predraga Metvejevića Kruh naš, koju nisam uspio kupiti; sunčani sat iznad skulpture M. J. Zagorke; izuzetno kvalitetan koncert zagrebačkih Mariachija; duhovitost Al Pachinka i prirodni lijek u vlastitoj izvedbi, spravljen od meda, rakije i limuna za imunitet; poklič Ja volim ŠPUD; slogan Žuja je zakon od 1892, i natpis Nazovi svoju mamu; jedinstveni Muzej prekinutih veza; popadale kamene blokove sa zapisanim pripadajućim brojem, poput vojnika na bojištu, pred ulazom u katedralu; trgovine za odjevene i neodjevene ljude Apnea Arbanas i Martin Arbanas; tržnicu svježe hrane na otvorenom i njezin zatvoreni prostor gdje sam običavao kupovati u znak solidarnosti s dobrim ukusom, domaćim proizvodima i s domaćim ljudima; grafit uspavanog Gullivera u parku okružen patuljcima; limene glazbene instrumente, spljoštene i pretvorene u dojmljiv šank jednog kafića; maslačke kojih nije nedostajalo ni zimi; ratne tunele ukrašene oblacima i maglom u prazničnom raspoloženju; i još mnoga imena, mjesta i ljude o kojima i za koje bih želio „prijaviti“ nešto malo poduže. Možda će mi i za to biti dana druga prilika. Naravno, mnoga imena, mjesta i želje nadilaze svako nabrajanje jer usprkos poetskom idealiziranju srce, ma koliko široko, nije dovoljno veliko da u sebe primi čitav život. To je zato što ono „istovremeno i daje i otima“.

Možda je tako moralo biti, ili se zbilo slučajno, jedne večeri na stubama pokraj uspinjače, ako me pamćenje ne vara, odjednom sam, spuštajući se baš kao i temperatura i cijene, pročitao natpis uklesan na jednoj stubi: Angulus Ridet — taj mi se maleni kutak svijeta naročito osmjehnuo i pozvao nas da budemo skromni. Još jedan Aleph govori mi svoje tajne o malim dražesnim svakodnevnim životnim pojavama, skrivenim mjestima gdje se, daleko od kaosa, sreća povazdan stvara, danas, i uvijek i zauvijek.  

Bit će to posljednja večer uoči mog povratka kući u Tiranu. Kraj putovanja njegov je početak. Nisu mi uzalud preci, glasom mojeg djeda, dobronamjerno poručili:

— Nemoj o svemu pisati! Nemoj baš sve reći!

— Zašto?

— Nema objašnjavanja! Nema obrazlaganja!

Let je bio u svitanje.

Prvi korak u Dobro jutro!

Sljedeća postaja u Mirëmëngjes!


S engleskoga prevela Željka Somun



© Arian Leka

197 views0 comments

Comments


bottom of page