KRUG AUTENTIČNOSTI
Uvijek kada počnem prevoditi, postavljam si isto pitanje: zašto radim ovaj prevod? Šta s njim? Naravno, na ovo pitanje ima mnogo odgovora, i umjetničke i ekonomske prirode, ali esencija tog samopropitivanja je kako prenijeti ono što je autor želeo da kaže pisanjem svog djela. Onda, radeći na djelu (od osobite važnosti je žanr), najveća mi je briga hoće li se prevodom zadržati stil, način pripovedanja i pjevanja, a svakako i dramska cjelina i gustoća dijaloga, jer su mi slabost dramski tekstovi.
Kako ne želim govoriti o sintaktičkoj i morfološkoj doslednosti, govorit ću o tematskom opredeljenju i načinu mišljenja autora jer taj dijalog sa prevoditeljem je, po meni, artizam samoga prevođenja. Prevodeći hrvatske autore došao sam do konstatacije da je ta književnost vrlo bogata motivima i u sebi sadrži jednu vrlo blagotvornu diversifikaciju stilova. Svakako, ponirući u dijalekte, u morfološke lupinge nekih pjesnika, a i u dijaloške inovacije dramskih autora, dolazim do konstatacije da se radi o jednom kontinuumu specifičnosti koji me navodi da sve više i više istražujem te motive i inspiracije.
Ono što me čini srećnim kod prevoda općenito je definiranost autorovog pogleda na svijet. Dakako, on se, u većini slučajeva, ne poklapa sa mojim pogledom na svijet, ali u ovom slučaju nitko me ni ne pita. Ovdje se radi o njegovom veličanstvu piscu i o njegovom djelu. Pogled na svijet pisca je jedna čestica onog što čini globalni kontekst književnosti jedne države, u ovom slučaju Hrvatske. Krećući s „Črnom mati zemlom“ Kristiana Novaka, romanom od čijeg su me prevođenja u mojoj zemlji skoro odvratili upravo zbog gustoće dijalekta (neki pisci smatrali su čak da je knjiga neprevodiva), krenuo sam sa upoznavanjem najnovije hrvatske književnosti koju sam dotada pratio samo kao čitalac. Ovdje se postavlja pitanje tko je čitalac, a tko prevoditelj. I pored toga što ovo pitanje u sebi sadrži jednu nabujalu nebulozu, ipak smatram da je krucijalno kada je u pitanju sam proces prevođenja. Naime, ono što je mene učinilo zadovoljnim je odvajanje mene prevodioca od mene čitaoca. Ta transverzala je najzdraviji i najsigurniji lakmus da je prevod tačan i blizak i piscu i publici. Učiniti da djelo bude blisko čitalačkoj publici nije uvijek garancija da ste se time približili i autorovom umijeću i njegovom stilu. „Črna mati zemla“ je kompleksna priča, ali je u isti mah i jedan vrlo sugestivni stil pripovedanja koji je tipičan samo za Novaka. Bilo je vrlo važno da se te dve linije vode zajedno svakako sa cijelim tim dijalektološkim slojem, koji smo uspeli da transferiramo na pravom mjestu kako bi taj sjajan roman postao dostupan i čitaocu, a i književnom kritičaru, na pravi način. Tu bih želeo da istaknem taj dijalektološki panoptikum hrvatskog jezika, o kojem ću poslije prevođenja romana „Vošicki“ Marka Gregura i „Nadohvat“ Ene Katarine Haler napisati jedan veći rad, panoptikum koji se preda mnom otvorio kao nedohvatljiva riznica govornih specifičnosti ovog jezika. Ova dva romana su mi na neki način i obilježili onaj dio mog prevodilačkog iskustva koji za mene znači poniranje u istoriju i njeno tumačenje, istoriju koja je za nas bila nepoznata i pored toga što je na neki način Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije, u kojoj je bila i Makedonija.
Otvarajući se na taj način, vrata ka hrvatskoj književnosti donijela su mi neprocjenjivo iskustvo sa kojim sam u dosluhu i zato što nastavljam da prevodim hrvatske autore, pa tako uspijevam prepoznati modernu hrvatsku kulturu i dodirnuti onaj deo autentičnosti koji mi je najvažnija obala u moru tumačenja, preformulisanja, proučavanja gramatike, morfoloških i sintaktičkih dilema.
Nadograđujući bibliografiju prevoda hrvatskih autora imam osjećaj da se ta unikatnost nekako uvlači u jedan meni vrlo drag multikulturalni teritorij, gdje je različitost vrlo identična sa sličnošću. Marko Gregur, Dino Pešut, Miroslav Kirin, Robert Međurečan, Zlatko Krilić i još nekoliko njih autori su čija su djela raskrilila jedan vrlo interesantan horizont prema kojem hrlim s novim prijedlozima za prevod različitih žanrova i načina mišljenja. Svakako, prevodilac ima isti izazov u književnosti kao i sam autor. Zapravo, autor sam i ja, pa su se nekako sva ova djela susrela i sa mojom željom za inspiracijom. Inspirirati prevodioca znači postati deo njegove ljestvice aktualnosti. A biti aktualan u književnosti ne znači samo pisati o onome što je „sada i ovdje“, nego otkrivati mrvice prošlosti u njenim intencijama da se ponove u drugim vremenskim periodima. Ah, to nekako ulazi u antropologiju i vjerujem da komplicira ono što je nama prevoditeljima vidljivo kao esencija prevoda.
Krug autentičnosti je neki summa summarum tendencije da budemo dosledni, ali i tendencije da se odvojimo za trenutak od teksta kako bi pogledali njegove književne „nus pojave“ i iz njih izvukli ono malo tinkture, onu pregršt kapljica nesvesnog, pa da taj prevod nadogradimo nečim neizrečenim, a opet postojećim u samom djelu. Da, to su finese kojima težim i koje se vjerojatno kriju u nekim dilemama koje su, nažalost ili na sreću, uvijek prisutne i poslije završavanja samog prevoda.
Hrvatska književnost ima dubinu koja me, pretpostavljam, nikada neće prestati uzbuđivati i pored toga što prevodim i sa drugih jezika. Moj osobni književni opus svakako sadrži neke kapljice posute žličicom inspiracije hrvatskim književnim djelima. I neka ta veza ostane kako bi se to proširilo i donijelo velike i neizbrisive utiske čitaocima kojima su prevodi i namenjeni.
Ars longa, vita brevis!, rekao je neko daleko pametniji od mene, daleko natrag u vremenu. Prevod je upravo to: večita inspirativna borba sa vremenom na putu ka autentičnosti.
Sašo Ognenovski