• rezidencija

Joël Vernet: Zimska putovanja Balkanom


Photo by DHKP


Naš novi gost, Joël Vernet poslao nam je isječak iz svog još neobjavljenog rukopisa Iverje Izvana; Zimska putovanja Balkanom, koji sadrži i crtice o Zagrebu.


U jednome zagrebačkom baru gusto vino grije mi krv prije noći koja će doći rano, zima je i dirljivo joj sivilo. Čujem vlakove koji ulaze u kolodvor, Škripu kotača na starim tračnicama koje se beskonačno granaju. Za koji ću sat s prazne postaje skočiti u vagon. Moj će duh, slobodan, otići u oblake.


 *


Ako je duh živahan, putuje. Vlakovima, autobusima. Ničemu se ne opire. Jutros, na krovnom prozoru, kišne kapi šibaju staklo, dobro sam spavao, srce čeka brzinu da bi otpočelo s danom, udarajući šakom u uličici gdje nas dostiže buka automobila, mahnitost autocesta. Kad li će napokon umuknuti ljudski zvukovi koji se bude s nama u sivilu zore? Snovi su predali svoje putovnice u ovoj sobi na periferiji, kamo nas vodi uličica. Duh se koleba između želje da odem, da ostanem. U zimsko doba sve je moguće. Djevojčica ide u školu pod velikim kišobranom nalik na kupolu koju nazirem kroz prozor. Korak joj je tako lak da nestaje u jutru. Odjednom biva starijom od kapi koja joj se slijeva niz obraz. Podiže pogled, srećom, ne vidi me. Nestao sam i ja pod automobilskim svjetlima, jutarnjom grajom, željom da odem, da ostanem.


*


Čekaš budućnost, ne ničice, već uspravan, stojeći na prestrašenu svjetlu koje iščezava među tramvajskim tračnicama dok ih slijede golemi golubovi umrljani rđom, s nožicama uprljanim gradom i starim zamjerkama. Gomila psića vuče svoje vlasnike ili vlasnice tako nježno da mi suze navru na oči kad sunce udari u staklo: starci nikada nisu posve sami. Dovoljno im je imati psa na kraju povodca, kuću u koju će se uvući. Mogao si ostati u sobi, Ali ti si slijedio dobre savjete, mogao si brojiti i prebrojavati sate tišine koji padaju kap po kap. Ali ti si htio gurnuti vrata i slijediti inklinaciju Sunca. Više ne spavati na toplom kad te uzbune potresi Izvana.


*

Misao u tvojoj glavi mahnita. Pišeš sjedeći na rubu kreveta u sobi koja je više od jedne zemlje. Svjetlost tvojih prstiju ne broji granice dok žmirkaju natpisi duž cesta, a obrisi ti prolaze pamćenjem poput sjenki. Dan ulazi ispod vrata. Zrnce je to prašine, zrnce zlata koje će spaliti stranicu. Na ulici, njihova slabašna svjetla magnetiziraju tramvaje. Otpatci noći hvataju ti se za gležnjeve, psi njuškaju oko tebe, voljeli bi ti zgrabiti pete. Odjednom pomisliš na nepokretnog prijatelja, na drugog, nestalog u vječnoj noći, a ono što ti se vrzma u glavi raštrkano je poput vrapčjih tragova u snijegu. Slovkaš znakove nepismenim usnama. Čačkaš pamćenje jezika, pa iz njega izbaciš mrvice. Hodaš ulicom kroz dan. Neko blesavo ufanje nagnava te da voliš sve što vidiš i čuješ, pokazuje ti sve pa i duboke tišine zakutaka katedrale po kojima se starci šeću kad padne večer, isprepletenih prstiju, klonule glave, trepereći na glazbu orgulja poput obalnog bilja.


*


Zavolio si jezik prostodušnih, još nerazumljivu rečenicu, mucanja. Nagnuo si se prosjacima preko ramena, doznao žalopojku analfabeta čije novine naopako leže na stolu nekoga seoskog bistroa daleko(g) od svega, dok se riječi zrcale u svijetlim mu očima. Naposljetku je došlo vrijeme nikad mrtvih nomadizama, divljih migracija. Pišeš ludom brzinom jer je vrijeme klopka u kojoj sve netragom nestaje: glasine, grozničavosti, lude radosti. Je li to utrka protiv smrti koja kruži poput lešinara, krade obrise? Vrata kuće zatvorila su se Pred tišinom. Ti si otišao, bacivši ključ u vrt, i ponio svoje rasklimane rečenice. Ne skrivaj nespretnosti, nijedan plesač nije uzvišen dok sluša potmule zvuke bubnjeva, Klarinete posljednjih Cigana.

*


Selo nas dočekuje u dnu zaljeva tješnjeg od letećeg zmaja što ga prži Sunce. Brodići, barke blago se njišu na valovima. Luka je nepomična, samo pokoji zvon, lahor pomakne jedra. Muškarac na vrhu jarbola, kao na straži. Vidi li on obzor koji iščezava u daljini, strašne pustolovine, tučnjave ovog stoljeća i vedre sate? Nikad neće otići s otoka, to je obećanje iz djetinjstva. Ima se što raditi ovdje, pod ovim azurnim nebom, i ne mora se tražiti sreću u bijelom svijetu. Život je dobar ako na njega pristanemo. Maslinici se množe, suhozidi se tako slavno opiru nevremenu da nas zapanjuje. Glas valova uzbunjuju pogled, glasovi su to predaka Koje čujemo. Glasovi sa svih kontinenata, potmuli ili kričavi. Što ih više osluškuješ, to se više otimaju, odlijeću stoljećima daleko. Posljednji jesenski leptir sleti ti na prste. Njegov zlatni baršun ne želi nestati. Umoran, širi krila kojima se diviš, s ružičastim krugovima i tako svijetlom Žutom da sve osvjetljava. Oko i ruka mi se žare: Što je takav trenutak u jaruzi tvog života? Kroz prozor vidiš luku, mnogo dalje, onkraj zaljeva ljepšeg od tišine. Oluja, oblaci. Na koncu ćemo zavoljeti kišu jer cvijeće sahne u vazama, voćnjaci padaju na tlo, otok se raspucava. Zapanjen gledaš leptira koji će umrijeti. Posljednji stihovi što mi ih pruža cesta: glas predaka, glasovi budućnosti. Val ovija leptira svojom bijelom pjenom i odnosi ga, dok iz rečenice izranja slika, s naramkom lica mnogih otočja, pristaništa, brodova plamenih krila.


 *


U prolazu tržnicom gdje ćakulaju stare gospođe, već stoljećima prodavačice, u društvu kćeri, zeta, ruku pocrvenjelih od hladnoće, istrošenih od rada. Osjeća se kako mirisi preplavljuju cijeli trg stariji od svih nas koji gledamo voće i povrće dovezeno iz vrtova periferije. Oči ne znaju kamo bi se okrenule kad se glasovi dovikuju na antičkim, latinskim, grčkim, ili pak srednjovjekovnim trgovima. Brodovi su privezani, skrivaju svoje utvare. More se razuzdava, a jučer je bila bonaca: oči su tražile i najmanji val. Srce poskoči u šetnji ulicama stare luke što su ih osvojili galebovi i golubovi tako vješti da djeca, kad ih tjeraju, gube dah. Tko će te onda vidjeti kako prolaziš u smiraju dana noseći svoje tajne sve do zore, u ovoj ulici neizgovoriva imena, a koje je ipak ušlo u povijest, pa blista na stranicama knjiga, dok ti nisi nitko? Nitko je korak u noći, pogled u danu, poskakivanje srca, slušanje da se sve ori.


Prijevod Lea Kovács

65 views0 comments