Zapisi sa Svačke: Roksolana Žarkova

Buđenje uz vjetar, — slučajno, uzbudljivo, jadransko, apsolutno nježno u svakom dodiru s najintimnijim gradovima na karti moje duše. Lavov — Užgorod — Košice — Bratislava (i u prolazu: Beč — Graz — Maribor) — Zagreb. Popodnevno sunce još uvijek miriše na ljetni rujan, pečeni i lagano pougljenjen kukuruz, zagorske štrukle punjene sirom, negdje u blizini osjeća se aroma vrućeg bureka od mesa. Zagreb, tako daleko od mora, prevrće se preko mene u valovima, grli mi ramena, golica mi dlanove i prste, šapućući "plivaj", nježno puštajući u sebe svoju urbanu poplavu tramvaja, autobusa, automobila i vlakova s Glavnog kolodvora. Plivam, ne provjeravajući unaprijed njegove rubove i granice, njegove dubine, geografske širine i tempo približavanja. Tako je prirodno mjeriti vrijeme ritmom otkucaja srca. Zrak je suh, šušti kad ga iznenada dotakneš. Poput stranica mojih omiljenih knjiga koje sam ostavila kod kuće. Probudila sam se od vjetra, kao od nečega neizbježno bliskog. Čini se kao da je za nas sve uzajamno, apsolutna empatija, kako bi rekla moja prijateljica psihologinja, koja radi u smjenama na blagajni u jednom od ukrajinskih supermarketa, kako ne bi čula ničije pritužbe, da ne bi čula ništa, osim možda "dobar dan", "molim", "ne, ne treba mi vrećica". I mehanički govoreći "dođite nam opet".

...

Ovdje je, na Svački, prostrani smještaj s dobrom knjižnicom. Nailazim na jednu od knjiga Dubravke Ugrešić, koju sam imala priliku čitati u ukrajinskom prijevodu, Muzej bezuvjetne predaje, naravno. O traumi povijesti i sjećanja, koja nas i dalje uznemirava, i dalje nas boli. Koja je i dalje s nama, kako se jednog dana ne bismo pretvorili u obične korisnike umjetne inteligencije kojima nedostaje emocionalne inteligencije, psihoemocionalnog življenja vremena i sebe u njemu. Ovdje se sjećam i Muzeja zabačenih tajna Ukrajinke Oksane Zabužko. I prisjećam se malog muzeja — bakine škrinje, koja je u sebi čuvala njezine bezuvjetne životne tajne: pisma i fotografije oca, koji je 1926. otišao raditi u daleku Kanadu. Nikad se nije vratio. Moja baka je umrla 2001. godine, a nikada nije vidjela svog oca. Nije ga poznavala. Nekako su se mimoišli u životu: otac i kći. Gledajući s prozora svoje spavaće sobe uspavani, tihi Zagreb, razmišljam o svakodnevnim tokovima ljudi na aerodromima i autobusnim kolodvorima. I o tome kako se neće svi vratiti. Neće se svi moći vratiti kupivši kartu u jednom smjeru. Razmišljam i o raspadu država i obitelji, o raspadu ljubavi i sjećanja na više fragmenata, krhotina. Dodirujem staklo. U mojoj kući sada je rat. I mnogi će se ljudi mimoići u ovom ratu, neće se upoznati. Kao otac i kći. Neće se svi vratiti, neće svi imati povratnu kartu...

...

Ujutro se grad čini kao dom, miriše na lisnato tijesto s jabukama i cimetom. Čuje se pjev ptica iz Botaničkog vrta. Čujem jezik, čak ga i razumijem. Volim naš slavenski prostor, gdje se ne osjeća strah od nesporazuma, jer nema tog straha od riječi ili njihovih značenja. Zato pojačavam lokalnu radio stanicu dok pripremam doručak. Uživam u zagrebačkom suncu, slatkom, nježnom, lako se topi na jeziku. — Dobar tek! — čujem to odnekud. — Hvala! Kafić "Europa". Hotel "Europa". Dom je Europa. I čini se da ovdje zaboravljam na prolaznost...

Rujan 2025.