Zapisi sa Svačke: Siniša Kasumović

Siniša Kasumović podijelio je s nama svoje dnevničke zapise, nastale u studenome 2025., dok nam je bio gost rezidencije. Ovdje objavljujemo ulomke, a cijeli dnevnik možete pronaći kao PDF na kraju članka.

ZAGREBAČKE BILJEŠKE

Intimni dnevnik prevodilačke rezidencije u Zagrebu

3. 11. 2025. – 16. 11. 2025.

Uvod

Ovaj je dnevnik nastao iz obaveze, ali pišem ga šire, jer sam osjetio da ga moram zapisati. Bilježi vrijeme provedeno na prevodilačkoj rezidenciji u Zagrebu — radne dane, susrete i razgovore, ali i one sitne, svakodnevne stvari koje se lako zaborave, a bez kojih boravak ne bi bio potpun.

To je svakodnevica između dva jezika — poljskog i hrvatskog — jer tako izgleda moj život već gotovo četrdeset godina. Zbog toga bilježim imena, mjesta, činjenice i događaje što točnije, dan za danom. Pokušavam zaokružiti to vrijeme dok je još svježe, prije nego što se izgubi, a kako sam na pragu šezdesetih, iz dosadašnjeg iskustva znam da panta rei. Pa zato, da se opet poslužim latinskom izrekom, po kojoj je osamdesetih godina dobila ime jedna od mojih dražih radijskih emisija na drugom programu radio Zagreba – VeVoSriM (Verba volant, scripa manent) u kojoj je glavnu riječ vodio nezaboravni Pjer Vukelić – ono što je napisano ostaje, a izgovoreno nestaje.

Ovo nije tekst o Zagrebu, niti o prevođenju shvaćenom kao teorija ili poziv. Riječ je prije svega o boravku i radu, o kretanju i zadržavanju, o književnim i ne samo književnim razgovorima koji se vode usput i ostaju zapamćeni možda jače od onih planiranih.

Mnogi od ovih zapisa će se nekome možda činiti zatvoreni, hermetični, nečitljivi. Ali da će biti i onih koji će rado prepoznati sebe, to znam. I zato taj tekst nije zanimljiv i razumljiv ponajprije meni. Ako se ovaj dnevnik uopće otvara nekome izvana, čini to bez pretjeranog objašnjavanja – onako kako je i nastajao, u hodu.

(...) Od kolovoza, otkad sam se iz Osijeka vratio nazad u Poljsku, razmišljam samo o tome da ću dva tjedna živjeti i raditi u Zagrebu. Na jedan način ostvarenje snova. Kao prvo Zagreb, pa onda rezidencija, pa onda Interliber. Pa šta ćeš bolje, mislim si. Ovu rečenicu zapisujem jer dobro pamtim to uzbuđenje, još prije nego što je put uopće počeo.

Ponedjeljak 3. 11. 2025.

(…)

Kako sam sve bliže Zagrebu sve je više automobila na cesti. Evo i naplatna kućica. Na Svetoj Heleni me pljačkaju za 6,40 eura (sjetih se Adama Anta i njegove pjesme „Stand and deliver!“ – ali to je ništa – tek će me opljačkati kada budem išao u Osijek) i nastavljam dalje. Zagreb. Vidim u daljini Sljeme, katedralu, krovove. Baš je prava jesen. Šareno lišće, kratki dani. Dolazim kod Adriana. Čeka me. Parkiram ispred njegove kuće. Ulazim kod njega. Sjedamo i pričamo. Nas dvoje uvijek imamo što pričati. Nikad dosta vremena i nikad dosta tema. Naravno da je tu i iločki traminac. Poslije jednosatnog odmora Adrian zove Uber i krećemo. (…) Izlazimo, a vani je već mrkli mrak.

Javljam se Vlatki telefonom da sam stigao i ona mi kaže da je tamo u zgradi nekakav stari lift, ali da je ok. Da, zaista je star – Rade Končar – ali najvažnije da ide gore-dolje, pa tako i mene vozi na četvrti kat u stan. Otključavam i eto me. Ostavljamo stvari i brzamo na ćevape. Večeramo u Placu. Dvije male porcije. Ja ću Laško, a Adrian Karlovačko crno. Sjedimo i opet pričamo. O književnosti, o prevođenju, o knjigama, o glazbi, o Haustoru, o Rundeku i Sacheru, o filmu o njima, o jazzu, o Zagrebu i o nekim drugim stvarima i ljudima i o tome što me/nas čeka. Dogovaramo okvirni plan što, gdje, kako, kamo i kada. Veselim se, jer me je Adrian još prije pola godine obećao voditi na neka mjesta gdje još nisam bio. Ona mjesta koja za mene znače Zagreb. Za Zagrepčane, koliko sam razumio, to su danas mrtva mjesta ili ako ništa drugo manje važna mjesta. Da, ja sam ostao u onim vremenima iz osamdesetih. Čak mi je i hrvatski jezik ostao u onim vremenima. Ostario sam pa mi je i hrvatski ostario i nije se promijenio u skladu s vremenom. Osjećam se pomalo kao nekakav kukac utopljen u jantaru. Sve je tu, ali to više nije to.

Znam da je Adrian zauzet do četvrtka, jer mora predati prijevod u izdavačku kuću, tako saznajem da ću prva tri dana biti uglavnom sam.

Izlazimo iz Placa i odlučujemo da još odemo na bijelo vino. Kažem mu:

– Vodi me negdje gdje još nisam bio.

Vodi me do „prije stepenica“, do Pri Nami. Ulazimo i osim nas dvojice tamo su još samo dva mladića i jedna cura i nešto diskutiraju. Nisu previše glasni pa možemo na miru razgovarati. Adrian mi priča kako se ovdje održavaju jazz koncerti. Pijemo kutjevačku vrhunsku graševinu. Kako i treba, vino je dobro. Ustvari jako dobro. A i cijena mu je „vrhunska“.

Ja mu pričam o Slavenki i o prijevodu koji dovršavam. O čemu ne govorimo. Pričam mu o tome kako i koliko volim njezine rečenice. Uspoređujem njezine rečenice sa colštokom. Pitam ga da li zna što je to colštok. Naravno da zna. To vam je ona žuta zidarska drvena mjera od metra, koja se sklapa. Kažem mu da je i takva Slavenkina rečenica. Odmjerena, točna, precizna, ne prekratka, ne preduga. Sve je u njoj, sve što treba. Nema ništa previše niti nečega nedostaje. Sve je tu.

Odjednom sam osjetio umor. Pozdravljamo se s osobljem i izlazimo. Hladno je. Ima malo magle. Pozdravljamo se na Trgu i svako na svoju stranu. Adrian prema autobusu, a ja u smjeru „svog“ stana. Iz Jurišićeve skrećem u Petrinjsku i prolazim pokraj HNS-a. S velikog televizora u izlogu smiješi mi se Luka Modrić – hrvatski brand broj 1 na svijetu. Zaustavljam se i gledam. Kažem mu: Bok Luka!, ali mi ništa ne odgovara, nego trči po travi i skida nekakvu trake s glave. Veseli se. Čini mi se brončanoj medalji. (…)

Utorak, 4. 11. 2025.

Probudio sam kao po narudžbi – u pola sedam. Kao da moram ići na posao. Pa da, na neki način i idem na posao. Ustajem. Prilazim prozoru. Danas će biti lijepi dan. Oblačim se i izlazim na Petrinjsku. Nedaleko je Dubravica. Ne mogu izdržati. Kupujem burek. Ja sam, nažalost, burekoholik. Sjedim u radnji na visokim drvenim stolicama i ispunjavam svoju veliku želju. K vragu! Kako pobijediti kapric? Šta mi fali iz Hrvatske? U smislu egzistencijalnom: onaj život i osamdesete godine. Roditelji, rodbina i prijatelji. Osijek. U smislu kulinarskom: burek, kestenje i ćevapi i dobro bijelo vino. Najbolje iz Iloka, Erduta ili Kutjeva. Može i Belje!

Punog stomaka odlazim u Konzum na uglu Praške i Tesline i kupujem potrebne namirnice. Vraćam se. Prelazim ulicu i prolazim pokraj kestenjara. Kada počinje jesen u Zagrebu? Onda kada se pojave kestenjari. Ove godine pretjeruju s cijenama, pa iako obožavam kestene, ne kupujem. Znam da će nagodinu biti još skuplji, ali ni to mi nije dovoljan argument. Prolazim pokraj meteorološkog stupa u parku i provjeravam tlak i temperaturu. Lišće šušti pod nogama. Vraćam se nazad u svoj „čardak ni na nebu ni na zemlji“ i zovem sestričnu Doroteju. Javlja se. Zna da sam u Zagrebu jer sam ranije javio da ću doći. Dogovaramo da se nađemo u 8 navečer. Na zagrebački način. Kod sata. Doduše, kasnije me je Adrian naučio da se pravi Zagrepčani dogovaraju „kod Krleže“, ali ja ipak volim kod sata.

Pijem čaj. Veltliner ostavljam za navečer – k vragu ipak je još jutro! Upalio sam laptop i provjeravam poštu. Nekakve dosadne reklame koje brišem i onda još jednom čitam poruke od Romane Perečinec iz knjižnice u Velikoj Gorici gdje je dogovoren moj nastup. Znam da će biti i Luka Kuzmanović, domaći dečko iz Gorice, kojega sam upoznao u Poljskoj. On živi u Łódźu, nekih 70 km od mene. Tamo radi kao glumac. Došao je u Skierniewice, gdje živim, na promociju knjige Dora i Minotaur koju sam preveo. Luka i njegov režiser Adam Wrzesiński s još jednom glumicom, jako mladom djevojkom, čitali su fragmente knjige. Bila je to zaista lijepa književna večer. A sada ćemo se naći na njegovom domaćem terenu u Gorici. Iako je danas utorak, već sada sam nervozan i osjećam nekakav kamen u želucu.

Negdje oko 12 h stiže mail od Vlatke s linkom za naš nastup u Booksi u petak. Naš. Adriana i mene. Sad sam još više nervozan, iako je to tek za tri dana. Završavam s poštom i učitavam prijevod na kojemu trenutno radim. Slavenka Drakulić: O čemu ne govorimo. (...) Provjeravam svaku rečenicu, jer sam od moje polonistice dobio popravljen tekst. To je uvijek i najbolji i najgori dio ovoga našeg posla. Najbolji zato što sada vidim kako knjiga polako dobiva završne konture, a najgori zato što to dugo traje i traži potpunu pažnju, barem kod mene. Kada prevodim ili kada radim na popravcima tekstova, mora biti potpuna tišina. Nikakva glazba, televizija. Ništa. Da, to je tako kad čovjek ostari. Iako sam u ovih deset godina koliko radim u glazbenoj školi uspio usavršiti način kako isključiti zvukove oko sebe, jer u glazbenoj školi je uvijek buka, ipak prijevod zahtijeva više od toga. (…)

Srijeda, 5. 11. 2025.

(…)

Dolazimo u Goricu. Prvi puta sam ovdje. Izgleda mi kao jedan ugodan grad za život. Uredne ulice, svugdje kuće, travnjaci, živica, nema previše prometa. Mislim si ovako: koja je najveća atrakcija Gorice? Pa naravno Zagreb!

U velikogoričkoj knjižnici Galženica: Romana Perečinec, Siniša Kasumović i Luka Kuzmanović

Pronalazimo knjižnicu Galženica i dok Adrian traži parkiralište ulazim unutra i srećem Romanu Perečinec. Upravo tako sam je zamišljao. Između polica s knjigama izranja i Luka. Pozdravljamo se. Kažem mu: „Sad smo na tvom domaćem terenu“. (...)

Nas troje sjedamo (Romana, Luka i ja) za stol i počinjemo pričati o mom radu kao prevoditelja. U publici je čak 10 osoba. Plus Adrian i Vlatka. Romana me pita za Andrzeja Stasiuka, čije sam tri knjige preveo na hrvatski. Pričam o njemu. O njegovom radu, o njegovim knjigama, o njegovoj izdavačkoj kući Czarne, pa onda o mojoj posjeti njemu u jednom gorštačkom selu na poljsko-slovačkoj granici gdje živi. Poslije toga Luka čita malo dulji ulomak iz Stasiukove knjige Taksim. Prvo na poljskom, a onda prelazi na hrvatski u pola rečenice. To mi se svidjelo. Luka ima dobru dikciju, lijepo čita, unosi puno srca u to čitanje. A meni je srce puno.

Kasnije pričamo o ostalim knjigama koja sam preveo. Dodirujemo i moj rad na knjizi Czesława Miłosza O putovanjima u vremenu, ali to je knjiga koji mi je uzela poprilično živaca, jer radio sam na njoj u jednom dosta teškom periodu svog života, pa zbog toga i nekog lošeg osjećaja, da nisam uspio napraviti knjigu onako kako je to trebalo biti, guram priču prema mom zadnjem prijevodu na hrvatski jezik – na knjigu Gulaš od ptice turul Krzysztofa Varge. To je duhovita, iskričava knjiga o Mađarskoj pisana iz poljske perspektive. Krzysztof je jedan brbljavi pisac koji ima puno toga za reći i napisati. Ponekad me njegovo pisanje podsjeća na Jergovića.

„Mađarska tuga uvelike proizlazi iz kulinarstva. Trebalo bi provesti temeljita prehrambeno-psihološka istraživanja na temu utjecaja mađarskog načina prehrane na nacionalno i egzistencijalno raspoloženje. Nakon bogatog budimpeštanskog obroka uvijek me obuzmu: melankolija, čežnja, tuga i odbojnost. Krv iz glave otječe u želudac kako bi pomogla pri varenju, tjelesna otromboljenost bratimi se s uvjerenjem da se sve smisleno već dogodilo u mojemu životu (ako se uopće uistinu i dogodilo, a nije samo bilo obmana) i više me ne čeka nikakav ushit, nikakva radost, ni najmanja sreća. Sit sam i nesretan – provodim ispit savjesti i ispada da je cijena tog ispita deset puta veća od iznosa koji moram dati konobaru. Ne pomaže čak ni čašica likera Unicum, koji tjera težinu sa želuca, ali ne ispire tugu iz mojih misli.”

Krzysztof je bio u rujnu 2023. u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti, pa sam ga imao prilike sresti i provesti malo vremena s njim. Otišli smo na ručak, a on je jeo samo ćevape, iako smo dobili veliku porciju miješanog mesa. Kasnije navečer smo dugo sjedili u jednom kafiću u centru i pričali u poljsko-hrvatskom društvu prevoditelja i poklonika obiju jezika i književnosti. Tom sam prilikom upoznao Ðurđicu Čilić (cijenim njezine dvije knjige o Poljskoj). Krzysztof mi se tada pohvalio da je sa sobom u Zagreb uzeo samo jednu knjigu za čitanje – Krležine Zastave, naravno na poljskom. Pogledao sam ga tom prilikom čudno, ali nisam želio komentirati. Zastave nikada nisam pročitao, a mislim da ni neću stići. Život je prekratak da bih naučio njemački jezik i da bih pročitao Zastave.

U drugom dijelu razgovora Romana me pitala za moj rad na prijevodima hrvatske književnosti na poljski jezik i onda pričam o knjigama koje sam uspio do sada prevesti. Pričamo o Siniši Glavaševiću, jer sam preveo njegove Priče iz Vukovara, pričam o Ivani Šojat mojoj „legici“ iz Osijeka i njezinom Unterstadtu, o Ivici Prtenjači i njegovom Brdu (moj prevoditeljski prvijenac na poljski) i naravno o Slavenki Drakulić.

Romana me još upitala znam li druge prevoditelje hrvatske književnosti na poljski i tu sam spomenuo gospođu Danutu Cirlić-Straszyńsku, koja mi je puno pomogla u mom prevodilačkom poslu, a koja je ove godine preminula u Varšavi. Sjedili smo kod nje u stanu kraj stadiona varšavske Polonije i pričali o prevođenju, knjigama i o njezinom iskustvu. Ponudila me je kolačima i čajem – kako to već ide prema starim standardima poljskog gostoprimstva. Pričala mi je o piscima koje je ona srela i koje je prevodila. Basara, Bulatović, Pavić. Donio sam više od 10 njezinih knjiga i zamolio sam ju da mi ih potpiše. Izabrala je nekoliko. Ove druge je samo odgurnula sa strane i rekla: „Ove ne!”. Bio sam valjda previše suzdržan da bih je upitao zašto ne.

Sjećam se kako mi je pričala da je jednom bila u posjeti kod Julija Benešića, mojeg velikog uzora. Da, veliki uzor baš kao što su za mene uzori Mladen Martić i Adrian Cvitanović. Kada sam o tome pričao u Gorici, iz publike sa javila jedna gospođa koja je rekla da je poznavala Julija. Zamislite! Kao dijete se igrala na ulici, a on je djecu zvao u stan i davao im je bombone. Jedan dio naših života Julije i ja smo živjeli u istoj, Crkvenoj ulici u Osijeku. Kasnije sam, već kad sam živio u Poljskoj, otišao u Varšavu pronaći zgradu i stan gdje je živio (o tome sam pisao u časopisu Tema 2009. godine u broju 9/12) , a isto tako sam bio u Iloku, ali njegova kuća je još uvijek porušena. Nažalost. Benešić je umro 1957. godine, a šezdeset i osam godina kasnije još postoji netko na ovome svijetu tko ga se sjeća!

Ja sam valjda jedina osoba na ovom svijetu, koja mu pali svijeću na Mirogoju. Iako su arkade zatvorene poslije potresa, uvijek prolazim pokraj one glupe žice i nosim mu svijeću. Puno toga nas veže. (…)

Vraćajući se nazad u Zagreb Adrian me je ostavio na raskrižju Branimirove i Petrinjske. Nisam otišao do HNS-a da vidim Luku, jer mi je bilo daleko, ali kako mi se čini, nije mu bilo dosadno bez mene.

Četvrtak, 6. 11. 2025.

(…)

Znam od prije da sam danas opet sâm cijeli dan. Adrian je još zauzet prijevodom. Pregledavam poštu i vidim e-mail od Slobodana Šnajdera. Pita me da li bih želio ići s njim u petak 14. 11. u kazalište. Pa naravno da bih želio! Zadnji i jedini puta sam bio u Zagrebu u kazalištu čini mi se 1982. i to ni manje ni više u HNK-u na predstavi Nikola Šubić Zrinjski. A sada mi se pruža prilika da idem u Gavellu. Ne znam na koju predstavu, ali to je manje važno. Važno je da ću se ponovo naći sa Šacom. Lijepo smo se družili nekoliko dana srpnja u Lublinu, gdje je on došao na promociju knjige Doba mjedi koju sam preveo na poljski. Za taj sam se prijevod čak našao u polufinalu književne nagrade Angelus, koju je ove godine dobio Darko Cvijetić za roman Schindlerov lift. Bili smo Šac i ja među četrnaest najboljih knjiga prijavljenih za tu nagradu. Za sada je to moje najveće prevoditeljsko priznanje.

A u Lublinu je bilo zanimljivo. Šac je bio radoznao grada i ljudi. Odvezao sam ga u Majdanek, poznati nacistički logor, koji se sada nalazi na periferiji grada. Nije puno ostalo od tog logora, ali čak i ovo što se tamo nalazi dovoljno je da se vidi izopačenje ljudi koji su to dali sazidati i skovati plan o eksterminaciji ljudi. Šac je zamolio da ga odvezem samo do krematorija, jer je teško hodao, pa smo došli autom na nekih 100 metara do zgrade koja se nalazi na drugom kraju logora. Bio sam tamo ranije, tako da sam znao što me čeka, ali njega je to sve prilično iznenadilo i oneraspoložilo. Vidio sam po njemu koliko mu je to teško palo. Možemo gledati tisuću filmova, crno-bijelih, u boji, ali tak kad vidimo kako je to zaista izgledalo, kako je precizno radila ta mašina uništavanja, tek onda možemo osjetiti barem djelić beznađa svih onih koji su tamo prebivali. (...)

Prije nego što je doputovao u Poljsku, Šac je negdje pročitao da navodno u Lublinu u nekoj crkvi postoji mumija, koja ima rukavice i cipele i zamolio me da to istražim i da se raspitam. Pitao sam Przemysława, koordinatora našeg boravka u Lublinu, ali on nažalost nije nikada o tome čuo. Upravo u vrijeme umjetničkog festivala Inne Brzmienia u Lublinu gdje smo zajedno bili, prvi sam puta tada sreo Elżbietu Sokołowsku, moju lektoricu, vrsnu poznavateljicu poljskog jezika. Ona je zamolila svog partnera, poljskog pisca Marcina Wrońskog (to je onaj čiju sam knjigu slušao dok sam putovao u Zagreb – o njemu će se još čuti u Hrvatskoj), koji je rođen u Lublinu, zna li nešto o toj mumiji, ali ni on nije ništa znao. Zato je znao koga pitati. Nazvao je svoju kolegicu koja radi kao turistički vodič i ona je jedina znala da u Dominikanskom samostanu u kripti ispod oltara postoji leš, koji možda izgleda kao mumija, ali da baš nije sigurna da ima rukavice i cipele. Šac i ja smo se uputili kod Dominikanaca i došli baš kad je bila misa. Otišli smo u crkveni ured i tamo smo morali sačekati završetak mise. Zamolio sam svećenika da nam pokaže kriptu, ali on je odgovorio da to nije za svakoga. Tamo leži sveti Andrija, koji je donio relikviju u samostan i da ne bi želio od toga napraviti turističku atrakciju. Dugo i uporno sam mu objašnjavao kako imam gosta iz Hrvatske, pisca, koji bi želio o tome napisati u knjizi, ali svećenik je bio nepokolebljiv. Zamolio sam ga još jednom i kad je shvatio da nas se neće baš lako otarasiti, a čini mi se i da mu se žurilo na WC, zamolio je jednu gospođu koja je radila u uredu da nam otvore kriptu.

Unutra je bilo suho, ali osjetio se miris smrti. Stepenice su vodile ispod oltara. Negdje na pola puta u zidu je bila kao mala komora gdje je zaista bio leš. Nije to bila mumija. Vidjela se mrtvačka glava, a tijelo je bilo prekriveno nekakvom jutenom vrećom. Nismo mogli vidjeti niti ruke niti noge. Svugdje je bilo užasno puno prašine. Nitko to nije čistio desetljećima. Stajali smo tamo dosta dugo i promatrali. Po izlasku na sunce, koje je tog dana odrješito pržilo po ulicama starog Lublina, udahnuli smo punim plućima svjež zrak, kojega je u kripti bilo malo. Kako je lijepo bilo ponovo vidjeti sunce! (…)

Petak 7. 11. 2025.

(…)

Opet sam sâm sa Slavenkom. Radim na prijevodu. „Ostao si tamo, u mraku pored autoputa, nevidljiv, zaboravljen, zatrpan godinama. Nisam te više vidjela, nismo više radili zajedno. Kada si ipak izronio u jednom slučajnom susretu, bio si već netko drugi. Ipak, na tren sam pomislila da sam možda trebala biti hrabrija...”. Ova me priča jako podsjeća na „Kolač od jabuka“ iz prve Slavenkine knjige koju sam preveo – Nevidljiva žena i druge priče. Teška je to literatura, pogotovo za nas sada već polako starije ljude. Teška i ponekad mučna. Ne ostavlja previše prostora, ni sreći ni nadi, ali ipak pronalazim u nekim rečenicama nekakav happy end. Ne, to nije happy end – to je pomirenje. Neki bi rekli – sudbina. Svejedno.

(…)

Prolazimo preko Trga žrtava fašizma, koji svi u Zagrebu zovu Džamija i dolazimo do ogromne zgrade – do Klasične gimnazije. I ovdje Adrian počinje raspredati priču o starim vremenima, o toj školi i o tome kako su najbolje cure u Zagrebu išle baš u tu školu. Obuzima ga nostalgija. Prolazimo pokraj škole i dolazimo do jedne dosta neugledne četverokatnice gdje se u prizemlju nalazi zatvoreni lokal. Fasada u prizemlju je obojana nekakvom zelenom bojom i išarana grafitima. Adrian kaže:

– Evo ti Kulušić!

Gledam i ne vjerujem. Zamišljao sam to mjesto potpuno drugačije. Kao nekakvu slobodno stojeću zgradu, kad ono klub se nalazi u zgradi, a iznad kluba je stan.

– Pa kako su ti ljudi ovdje živjeli, dok je klub radio? – pitam.

– A bilo je protesta, bilo je. – Adrian odgovara.

Prilazimo bliže. Ispred same zgrade svugdje su parkirani automobili tako da jedva mogu napraviti fotografiju. Zamolim Adriana da me slika, neka bar imam neku uspomenu da sam ovdje bio. Tri puta. Prvi, zadnji i nikada više. Veni, vidi, abii.

(…)

Bliži se vrijeme kad moramo otići u Booksu. E sad sam već dobrano nervozan, ali ne želim pokazati da je to tako. (…)

Siniša Kasumović i Adrian Cvitanović u Booksi

A onda smo pričali. Slično kao i u Gorici. O Stasiuku, o Miłoszu, o Poljskoj, o prevođenju, o svemu onome što u zadnjih petnaest godine ispunjava moj život vezan uz književnost. Mislim da me nitko ne zna, kao što me Adrian zna. (...) Nas dvojica kad pričamo imamo jedan poseban jezik – Adrian priča zagrebački sa svim onim „kaj”, „gospon” i ostalim, a ja osječki, koji podrazumijeva puno apostrofa, skraćenica i upotreba poštapalice „Lega” i „Pa s' ti misli!”, što je naravno Adrianu i ne samo njemu smiješno. (...)

Poslije završenog sastanka idem do Doroteje i kratko pričamo. (...) A ona mi kaže da sam njezin bratić, ali da ni upola nije znala ništa o mom radu i životu kao prevoditelja. Kaže mi da je iznenađena. Da, razumijem, jer kad se srećemo, onda je to uvijek u porodičnom krugu, a onda ne pričamo o radu nego o porodici i ponekad o politici. Oblači kaput. Opet se grlimo i ljubimo. Odlazi. Šalje mi još jedan osmijeh. Volim je kao vlastitu sestru koju nemam. Vidjet ćemo se tek nagodinu. (…)

Utorak, 11. 11. 2025.

(…) nisam do kraja bio svjestan kako će mi ovaj drugi tjedan boravka u Zagrebu sve polako sjesti na svoje mjesto. Sada ću napokon živjeti književnost, jer danas počinje Interliber, za mene najvažniji godišnji događaj. U zadnja tri dana moga boravka desit će se kumulacija svih događaja na koje sam čekao godinu dana. Ali polako. Sve će doći na svoj red. (…)

(...) Dok prolazimo pokraj male pozornice, vidim nekoliko osoba koje sjede i pričaju o knjizi. Dosta smo daleko pa ne vidim naslovnicu. Vidim da se razgovor privodi kraju. Gledam i čini mi se da poznam jednu osoba na sceni. Kažem Adrianu:

– Gle, pa to je Jurica!

– Koji Jurica? – Adrian gleda.

– Jurica Pađen. Gitarista Aerodroma. – pokazujem glavom prema sceni.

– Da, vidi, tamo je još i onaj tip iz Zabranjenog Pušenja – kaže Adrian, ali ne možemo se sjetiti koji i kako se zove. Valjda Sejo Sexon, ali nismo sigurni. Vidim da je promocija knjige o kojoj su pričali završila. Adrian mi kaže da ide kod „svoje” izdavačke kuće i nek' ga potražim.

Čekam da Jurica podijeli nekoliko autograma i prilazim mu. Pitam ga:

– Gosn' Jurice, jel' može slikica? – vadim mobitel. – Može, naravno.

Uspio sam napraviti dvije fotografije. Okrećem se prema njemu i rukujemo se. Kažem mu:

– Sjećam se pjesme „Volim čiste zahode”. Vidim kako je Jurica široko otvorio oči. Širi ruke, gleda prema gore i kaže:

– Pa ne znam da li postoji još itko ovdje tko se sjeća te pjesme. Mislim... Pa kako se vi sjećate? Kako samo znate?

– Gledao sam vas uživo u Osijeku kad ste izvodili tu pjesmu. Nikada je niste snimili, zar ne? – gledam ga.

– Ne, nikada... ma, kako je to moguće? – Gleda me čudno. Ne vjeruje da se itko živ može sjećati te pjesme.

Rukujemo se još jednom i pozdravljamo. Bio je to ugodan i kratak susret s jednim od mojih gitarističkih legendi. Aerodrom je jedna od grupa koje su izvršile veliki utjecaj na moj osjećaj glazbene estetike. Naravno da je na prvom mjestu Haustor, a Aerodrom i Jurica su na drugom-trećem. Obožavam njihovu prvu ploču Kad misli mi vrludaju. Imam originalno izdanje iz 1979. godine. Zamislite, pa ta ploča ima skoro 50 godina! Ne prođe ni mjesec dana da barem jednom ne preslušam „Kraj tebe u tami” ili „Pusti neka traje”. (…)

Srijeda, 12. 11. 2025.

Adrian, Romana i Siniša

(…)

U jednom trenutku citiram fragment knjige Dore Šustić koji sam probno preveo i probamo se složiti oko jedne fraze – točnije, riječi – brijemo. (...)

Objašnjavam joj kako je za vrijeme dok sam živio u Hrvatskoj, ta riječ nije bila u takvoj upotrebi kao što je to danas slučaj. Osjećam tu riječ, iako je za mene nova. Osjećam da ima puno više značenja nego što ja znam da ima. Ali uvijek kad nabasam na tu riječ, mučim se s prijevodom, jer ne znam da li ću potrefiti dobar smisao i ono što je autor htio reći. Ponekad je u pitanju cijela rečenica, koja ovisi ili se naslanja na jednu jedinu riječ i, ako loše prevedeš, smisao se potpuno gubi. Ali zar u tome i nije sva ljepota prevođenja? (…)

Četvrtak, 13. 11. 2025.

(…)

Sad i nas dvojica idemo u onaj jedini kafić koji se nalazi na terenu Interlibera i uspijevamo naći sjedeće mjesto. Naručujemo pivce i pričamo. Nenad mi potpisuje knjigu. Dok smo sjedili, dolazi Robert Međurečan. Nenad mi ga predstavlja. Odmah se sjetim – pa čitao sam njegovu Domovina to go i toliko me oduševila. Sviđa mi se ideja cijelog romana, kao i Robertove lucidne upadice, koje se bez pardona obračunavaju sa svime, svačime i nekim pojedincima kao i pojedinim fiksidejama današnjeg društva. Potpuno me dotukao jedan pasus, koji kao da je napisan o meni i o mojim mislima, koje mi se vrzmaju sve ove godine otkad živim u Poljskoj: „… kad čovjek zaista ode iz svoje domovine? Kad se osjetiš emigrantom na vlastitom tlu već tad si otišao. Kad ćutiš da si uzaludna manjina: sredozemne medvjedice, bjeloglavi supovi, tasmanijske nemani, grbavi kitovi i on, vječna zamjena, nikad prvotimac, onaj koji samo promatra život s čeke. I tamo negdje, voljet ćeš domovinu jače jer se njen loš ten i natrulo zubalo iz daljine ne vide, puštat ćeš suzu na prvu notu pjesama koje prije nisi niti registrirao. I upoznat ćeš mnogo ljudi. Možda upoznaš i sebe. Svi putovi su slobodni.“ Nenad me predstavio Robertu kao svog legu i prevoditelja na poljski. Robert je malo zastao, a onda je rekao:

– Čekajte malo, odma' se vratim. – i otišao je na Sajam.

Vratio se poslije 5 minuta i donio sa sobom svoju najnoviju knjigu koja se zove Tako neka bude i poklanja mi ju. Dobivam i potpis. Poludit' će mi supruga kad sve te knjige donesem kući!

(…)

Vraćamo se u grad. Adrian ide kući, a ja u stan. Ostavljam sve knjige i ploče i idem prema kavani hotela Dubrovnik. Tamo ću se sresti sa Šnajderom. Takav je dogovor. Dolazim prije njega i sjedam za stolić odakle vidim cijeli Trg. Čekam s kavom. Vidim kako je puno ljudi na Trgu. Tramvaji tutnje. Ponekad ovi veliki, stakleni prozori kavane drhte od te tutnjave. Vidim puno mladih ljudi kako nekuda idu. Žure se. Sjedim, a zvuci izvana su prigušeni. Osim mene u kavani je još samo nekoliko osoba. Jedan stariji bračni par sjedi sam i piju kavu. Evo i Šaca. Sjeda kraj mene i naručujemo kavu.

Priča mi o tome kako je Anđeo nestajanja izašao i u Nizozemskoj. Već ranije mi je pokazao naslovnicu knjige. Vidi se da je korice radio kreativni profesionalac. Vidim kako Šac vadi kutiju cigareta, ali ne puši. To znači nije zapalio cigaretu. Samo je drži među prstima i ponekad prinese ustima i čak „povuče” dim. Da, vidim da mu to fali, ali ne smije pušiti. Još nikoga nisam sreo da je „pušio” na taj način. Mislim da mu cigarete više fale kao nekakve radnje, sport za prste, nego kao navika uvlačenja dima. Još mi malo priča o novoj knjizi koju piše. Kaže kako će ići na mjesec dana u Beč da provjeri neke topografske lokacije, gdje će teći radnje knjige o Mari Lajb.

Približava se vrijeme odlaska u Gavellu. Ustajemo, Šac plaća i prije nego izađemo iz lokala, šaptom mi kaže:

– E, snimi ovaj bračni par s lijeve strane. – gurka me laktom.

Prolazim i vidim da kartaju. Čini mi se remi. Vidim da imaju dvije šalice kave i ne daju se smetati. Oni su došli u kavanu kartati. Ovo još nisam vidio. Vidio sam ljude s laptopima kako pišu, računaju, vode nekakve razgovore on-line, gledaju film, čitaju knjigu, ali još nikada nisam vidio da netko karta. (…)

Subota, 15. 11. 2025.

Došlo je vrijeme da idem na sastanak sa Slavenkom. E, sada sam već tako uzrujan, pa si mislim hoću li uopće moći pričati. Imam tremu kao prije ispita. Baš kao i s Edom, na ovaj sastanak čekam nekoliko godina, pa ne bih želio da nešto krivo napravim ili zakasnim. Pakiram sve Slavenkine knjige koje imam u ruksak i idem u grad. Znam da je sada posljednji trenutak da odem u Gundulićevu u Croatia Records kupiti onaj trostruki album Haustora. Žurim. Već je 11:10 kad ulazim u radnju. Kažem gospođi koja prodaje, da mi se jako žuri i da molim samo tu ploču. Ustaje, pronalazi je na polici, pakira mi u torbicu, plaćam i izlazim.

Provjeravam vrijeme: 11:15. K vragu imam samo 15 minuta da dođem do Kaptol Centra. Počinjem hodati najbrže što mogu. Brže ne može. Poslije pet minuta osjećam kako mi se znoj cijedi po leđima. Idem Tkalčićevom (pozdravljam Zagorku jednim brzim rukomahom) prema Centru. Ulazim i tražim slastičarnu, ali nigdje je ne vidim. Vrtim se lijevo-desno, ali Magnolije nigdje. Ulazim u nekakav dućan odjećom i mlada prodavačica mi objašnjava gdje moram ići. Dok se penjem stepenicama, vidim Slavenku kako polako ide. Susrećem je i zovem:

– Gospođo Slavenka! – ona se okreće i smiješi se. – Dobar dan. Ja sam Siniša. – pružam ruku. Rukujemo se i naravno pada rukoljub. Osmijeh na njezinom licu je još širi. Izmjenjujemo prve informacije kako ćemo doći do slastičarne. Nije to bilo daleko.

Ulazimo. Subota prije podne. Nekoliko stolića je zauzeto. Sjedamo, naručujemo kavu i napokon možemo početi pričati. Vadim naočale iz etuija i počinjem krpicom brisati stakla. Slavenka me gleda i kaže:

– Pa dajte i meni da i ja obrišem. – iznenadila me je njezina neposrednost. Kao da se znamo barem sto godina.

Još uvijek se držimo onoga formalnog „vi“, koje će kasnije nestati.

Prvo pričam o prijemu njezinih knjiga u Poljskoj. O Dori i Minotauru, ali prije svega o Nevidljivoj ženi. Objašnjavam kako je hrvatski naslov knjige Nevidljiva žena i druge priče u poljskom izdanju promijenjen te da je na koricama knjige ostalo samo Nevidljiva žena, da smo namjerno izgubili onaj drugi dio koji govori o tome da je riječ o kratkim pričama, jer takve se knjige teže prodaju.

– Ne smeta. Najvažnije da je to izašlo i da su dobre recenzije.

– Jesu. Jako su dobre. – odgovaram.

Pričam o tome da je izašla velika, pozitivna recenzija u časopisu Wysokie obcasy (Visoke potpetice) i da je to pokrenulo prodaju. Prema riječima gospođe Ewe iz nakladničke kuće, Nevidljiva žena je izdavačka uspješnica.

Slavenka me pita što trenutno prevodim, pa joj pričam o tome da radim na prijevodu njezine O čemu ne govorimo i da je taj prijevod ustvari završen. Da još samo dotjerujem zadnje rečenice te da bi knjiga trebali izaći nagodinu. Veseli je ta činjenica.

Pitam je bi li htjela potpisati svoje knjige koje sam donio sa sobom.

– Pa naravno. Uzima kemijsku olovku iz torbice i skida naočale. To je smiješno. Ja kad moram čitati onda stavljam naočale, a ona kad čita – skida. (…)

Nedjelja, 16. 11. 2025.

Mučim se s tim svojim torbama, dok me Rade vozi dolje rano ujutro. Adrian je već krenuo s mojim autom. Dolazi. Vidim ga iz daljine. Stojim na Petrinjskoj i čekam. Sjetio sam se da jučer nisam otišao do Luke. K vragu. A, ništa. Vidjet ćemo se neki drugi put.

Kad sam bio u Varšavi 15. 10. 2024. na utakmici naše (sad bi neki trebali upitati koja je to „naša“) reprezentacije s Poljskom, koju smo remizirali 3:3, iako smo vodili 3:1, zvao sam Luku s tribina, ali bio je predaleko i bilo je preglasno. Ništa. Sjetim se onda slastičarnice Ambruš u osječkom Donjem gradu, gdje sam kao mali dječak išao na sladoled. Negdje početkom 1970.-tih godina postojala je nagradna igra. Trebalo je kupiti Coca-Colu u onda staklenim bocama (nisu onda postojale ove plastične) i ispod čepa je pisalo kakva je nagrada.

Ne sjećam se više što se moglo izvući kao glavnu nagradu, ali sjećam se da svaki puta kada mi je stari Ambruš otvarao bocu Cole i gledao ispod čepa, uvijek je pisalo: „Više sreće drugi puta“.

Siniša Kasumović

Zagreb-Dnevnik_studeni 2025-Siniša Kasumović.pdf

Download PDF • 424KB