Zapisi sa Svačke: Marta Grabowska

Zagreb je za mene oduvijek bio samo tranzitni grad. Zbog toga što sam radila u turizmu, a i studirala sam u Zadru, Dalmacija mi je uvijek bila bliža srcu. Zagreb je u mojoj svijesti postojao, naravno, ali samo kao mjesto za presjedanje i kratko zaustavljanje, administrativno-kulturno središte kroz koje se samo prolazi. Iako sam na studiju naučila mnogo o njemu, nikada nam zapravo nije bilo "usput".

U posljednje vrijeme sve češće me obuzima misao da nam je možda ipak bilo suđeno upoznati se, baš tijekom boravka na Svački. Godinama, barem deset, dio Zagreba nosim sa sobom svakoga dana – malu tursku torbicu koju sam nekoć dobila u Biogradu na Moru, s natpisom "ZAGREB" izvezenim zlatnim nitima. Do danas mi služi kao novčanik, kao da me tiho podsjeća na grad s kojim sam, sad to shvaćam, već odavno povezana.

U proljeće, na Svački, završila sam prijevod knjige za tinejdžere: Demon školske knjižnice autorice Moree Banićević. U pauzama sam polako upijala tkivo Zagreba. Zahvaljujući Eriki otkrila sam Savski nasip i mogla tamo trčati u večernjim satima. Na putu do njega prolazila sam pokraj Botaničkog vrta i Nacionalne i sveučilišne knjižnice, udišući miris cvjetova bazge koji su rasli uz ulicu.

Zahvaljujući Vlatki otkrila sam ljepotu kvarta Tuškanac. Na prijelazu iz travnja u svibanj već je bilo vrlo toplo, a zelenilo je bujalo na sve strane. Vlatka mi je pokazala i mjesto gdje se obavezno moraju probati zagrebački štrukli i naučila me da bubamara ima i drugo lijepo ime – božja ovčica. 😊

U proljeće sam se napokon popela na Medvednicu. Barbaru Celjsku nisam srela (srećom!), ali me u jednoj od prostorija stare utvrde dočekao njezin vjerni suputnik – crni gavran, tihi čuvar recepata hrvatske pučke kuhinje: meda od maslačka, čaja od koprive i džema od bobica crne bazge. Moja slavenska duša, sklona folkloru i starim pričama, uživala je u tom prostoru.

Posebno proljetno iskustvo bili su mi i susreti sa studenticama zagrebačke polonistike, na kojima smo, nad prijevodima stihova Tomasza Dalasińskog, polako isprepletale jezike i značenja. Gotovo neprimjetno, u naše se prevoditeljske razgovore ušuljao i Nikola Tesla. Među poljskim frazeologizmima pojavio se i "čovjek golubinjeg srca", a ja sam, još pod dojmom posjeta zagrebačkom Tehničkom muzeju, znala da su golubovi bili njegova slabost.

Jesenski boravak u Zagrebu otvorio je sajam knjiga Interliber, iako je malo nedostajalo da me uopće ne puste na ukrcaj u avion za Zagreb. Sve zbog tapetarskog nožića koji sam zaboravila izvaditi iz torbe u kojoj inače nosim i tehničke materijale za radionice s djecom. 😉

Na sajmu sam, kao i svake godine, tražila književne dragulje koje bih željela prevesti na poljski jezik. Nekoliko dana kasnije započeo je drugi dio rezidencije – ovaj put ne na Svački, zbog spleta nesretnih okolnosti, ali zato nadomak Trga bana Jelačića.

Tako sam svakodnevno promatrala kako se središnji gradski trg priprema za nadolazeći Advent. Kako se gradi božićni sajam, kako fontana oblači svoju blagdansku girlandu od lampica, kako se podiže šesnaestmetarsko božićno drvce. U već osjetnoj blagdanskoj atmosferi imala sam zadovoljstvo sudjelovati u zvučnoj šetnji sa Seadom, posvećenoj Seadu Muhamedagiću – germanistu, prevoditelju i pjesniku. Presijecali smo zagrebačke ulice sa slušalicama na ušima i pažljivo slušali priče o Seadu. Nakon šetnje pomislila sam koliko mi je radosti donijelo to što sam se mogla odvojiti od gradske vreve i usredotočiti isključivo na lijepe uspomene. Pomislila sam tada koliko je dragocjeno biti pamćen na takav način. I poželjela da se i mene jednoga dana tako sjećaju.

Imala sam i priliku sudjelovati na autorskom susretu s Krešimirom Krnicem u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Razgovor je bio iznimno poticajan i nadahnjujući, a dodatno me razveselilo otkriće da je gospodin Krešimir prevoditelj knjiga Evalda Flisara. Lijepim se spletom okolnosti, na poljskom su izdavačkom tržištu dostupne dvije njegove knjige, među njima i Na zlatnoj obali. Sjećam se da me, dok sam se pripremala za jedno od predavanja o balkanskoj književnosti, upravo mjesto radnje – Afrika – ugodno iznenadilo. Naime, dominantni ton balkanske književnosti dostupne u Poljskoj još uvijek obilježavaju rat i poratna suočavanja, pa mi je Zlatna obala bila dragocjena iznimka od tog pravila. Zbog toga mi je Evald Flisar ostao posebno snažno u pamćenju. 😊

Vrijeme je neumoljivo prolazilo, a u Zagrebu je još bilo toliko toga za otkriti. Kao filologinja tražila sam svaku priliku za susret sa živim hrvatskim jezikom — od uranjanja u zaboravljene legende, mitove i priče u Muzeju zaboravljenih priča, preko ture tragovima komunizma i Domovinskog rata, završene u jednom od podruma na Dolcu, pa sve do razgovora s vodičem o povijesti kravate u muzeju posvećenom tom elegantnom modnom dodatku. Prelistala sam desetke dječjih knjiga, posjetila četiri knjižare, čak i one daleko, iza parka Maksimir, i kao i uvijek pri pakiranju za povratak pitala se je li moja torba, krcata knjigama, još uvijek ručna prtljaga.

Bilo je teško otići. Od srca zahvaljujem na pozivu. Bilo je to predivno iskustvo i neizmjerno sam zahvalna na toj prilici. Danas drukčije gledam na svoj mali novčanik s natpisom "ZAGREB". Kad god mi pogled padne na njega, kroz glavu mi prolete slike grada, zapamćena lica ljudi, a naočale mi se zamagle na samu pomisao na vruće štrukle sa sirom.

Zagreb sam ponijela sa sobom — u torbi, u sjećanjima i u jeziku. Hvala!