Čarli nije kućni ljubimac nego sredstvo za pranje posuđa! Čitav niz kaubojskih petparačkih romana (tj. roto-romana) iz Jugoslavije odjednom ispunjava policu moje spavaće sobe u Senju. „La Spiza“ je ime tamošnjeg restorana brze prehrane, a ja sam baš netom naučila da se na obalnom narječju za hranu kaže „spiza“. To je jedna od nebrojenih riječi u romanu Nore Verde koja dolazi iz talijanskog, a koje ovdje iz dana u dan proučavam uz pomoć Hrvatskog jezičnog portala ili, ako nešto nikako ne mogu pronaći na internetu, na svu sreću mogu pitati Noru Verde osobno.
Ili pak prolazim pokraj obiteljskog centra „Roda“, gdje započinje priča „Bolji život“ Maše Kolanović, čiju lektoriranu verziju upravo iščitavam u rezidenciji DHKP-a. Posve sam slučajno prošla onuda, nalazi se čak u istoj ulici. Helen Sinković daje mi onaj električni aparatić protiv komaraca u koji se stavljaju pločice (ne tablete, kao što sam isprva pogrešno zaključila po nazivu „tableta“ jer nisam imala odgovarajuću sliku u glavi), a u mislima mi se odmah odigrava scena iz „Frižidera“, u kojoj baka kaže svojoj unuci: „Ali samo pola tablete, to je dovoljno!“
Dakako, sve to i u Njemačkoj mogu jednostavno unijeti u tražilicu, što sam i činila. Ali zaista je sjajno iznenada uživo susresti neke od novonaučenih riječi i beskonačnih pretraga na Googleu. Doslovce mi skaču u oči, nisam ih čak ni tražila.
Ta kognitivna distorzija navodno se zove Baader-Meinhof fenomen, kakvog li imena!, ili pak frekvencija iluzije. Neka slika, pojam, bend, ime koje smo upravo po prvi put svjesno percipirali odjednom se svugdje „kao slučajno“ ponovno pojavljuje, zato što smo sada za to prijemčivi. Naravno da sam i prije zamijetila taj fenomen, na primjer, živo se sjećam kako sam svugdje po gradu viđala automobile vozačke škole dok sam i sama pohađala prve satove vožnje. No čini mi se da je za prevoditeljsku rezidenciju kao što je ova ovdje u Zagrebu to sada savršen opis stanja. Veoma sam zahvalna DHKP-u za ova četiri tjedna koja sam mogla provesti u ovom lijepo stanu i gradu tijekom mirnih ljetnih mjeseci.
S njemačkoga prevela Latica Bilopavlović Vuković