Zapisi sa Svačke: Gábor Csordás

Zagrebački dnevnik

Ponedjeljak, 27. siječnja. Stižem na autobusni kolodvor. Moja šarmantna i pametna zagrebačka znanica ponudila je da dođe po mene i otprati me do rezidencije, ali sam odbio. Znam koliko je zaposlena, ne mogu tražiti da svoje vrijeme troši prateći me okolo. Nemam mnogo prtljage, tek odjeću i nekoliko knjiga u malom koferu na kotačiće, a u ruksaku tablet i laptop. U laptopu je prvi nacrt prijevoda Trojice za Kartal, s popisom pitanja i zagonetnih mjesta koja treba razjasniti. Među knjigama najteža je zbirka pjesama Mile (Stojića), Muze i Erinije. Dobio sam je lani od izdavača na Interliberu. Da, Interliber – nakon čitavog desetljeća prvi, strastveni novi susret s hrvatskom stvarnošću i dragim ljudima. Ne s hrvatskom književnošću, s njom se veza nikad nije prekinula. Ksenija (Detoni), Branko (Čegec), Šac (Slobodan Šnajder), Seid (Serdarević) – neke nisam vidio deset, neke petnaest godina. Deset godina živio sam u Zapadnoj Europi, bili su mi daleko. Da, od Interlibera sam čeznuo za povratkom u Zagreb.

Trg Petra Svačića, Svačka. Rezidencija je prostrana soba s kupaonicom, u stanu koji služi kao sjedište DHKP-a. Kuhinjom se služimo zajednički. Žuta zavist: DHKP ima sjedište, u sjedištu ured – za razliku od mađarskih književnih prevoditelja koji sastanke moraju održavati u unajmljenim prostorijama, dok administraciju predsjednik vodi od kuće.

Utorak, 28. siječnja. Danas sam se sastao s mojom mrtvom umornom, ali šarmantnom i pametnom znanicom. U slastičarnici Hotela Dubrovnik, gdje drugdje. Uz hotel me, još iz vremena seminara za strane slaviste, vežu nezaboravni susreti i slatke uspomene. O potonjima sada nije primjereno govoriti, a među prethodne se ubraja susret, a poslije i izlet u Zadar, s papom istočnoeuropske avangarde, Aleksandrom Flakerom, i – iznenađeeenjeee! – razgovor do duboko u noć s Tomasom Venclovom, emigrantskim litavskim pjesnikom, prijateljem Czesława Miłosza i Josifa Brodskog (koji su mu i omogućili bijeg iz sovjetskog carstva). Moja šarmantna i pametna znanica cijeli je dan prevodila na jednoj konferenciji, bila je vrlo umorna, pa je nisam gnjavio svojim prevoditeljskim problemima, radije ću joj poslati popis.

Četvrtak, 30. siječnja. Posljednjih nekoliko dana radio sam na problematičnim mjestima u Trojici. Moram savladati dvije vrste poteškoća. Prva: kako prenijeti (nakon što sam ih u Budimpešti jedva pronašao u velikom hrvatskom rječniku od 21 sveska) regionalne izraze kao što su đuturum ili muhadžir (dok je potonji, štoviše, i obiteljski nadimak) na jeziku u kojem regionalnost ima posve drukčiju ulogu, težinu i nijansiranost, a priznatost joj je gotovo na nuli. Metoda mi je ta da izaberem neki rjeđi ili kolokvijalni mađarski izraz (ali nipošto sleng ili zastarjelicu!) i pokušam ga uklopiti u sva mjesta gdje se u tekstu pojavljuje. Što je više takvih mjesta, to je teže naći odgovarajuću riječ, ali zato je točnija. Potom ostavim tekst da nekoliko dana „odleži“, pa ga ponovno uzmem u ruke – i nerijetko odbacim tu riječ, tražim novo rješenje. Druga je poteškoća, osobito kod Jergovićevih tekstova (ovo mu je šesti roman koji prevodim): nagovještaj, ono neizrečeno, nedorečeno. Dobra književnost uvijek mnogo prepušta čitatelju – a to, zbog nedostatka konteksta i nesigurnog poznavanja izvornog jezika, ionako otežava zadatak prevoditelju. A kamoli kod Jergovića, koji, primjerice, posljednju pripovijetku u knjizi završava rečenicom: „O toj praznini bih da mogu.“ Kako se na mađarskom kaže: „Na, erre varrj gombot.“ Točnije: prišij mu dugme, pa ga odreži. Odnosno: (1) nadopuni manjkavu rečenicu, a onda (2) pretvori je u manjkavu rečenicu i na mađarskom, koja će mađarskom čitatelju biti jednako razumljiva i nerazumljiva, jednako zagonetna kao i izvorna rečenica hrvatskomu.

Ovo cjepidlačenje ponekad oduzme više vremena nego samo tipkanje prvog nacrta. Zasad sam ostavio materijal da „odstoji“, vrijeme je bilo lijepo, pa sam se napokon zaputio u šetnju. Duž Tkalčićeve ulice. Ondje sam posljednji put bio s Péterom Nádasom, na promociji hrvatskog izdanja njegova filmskog scenarija (Divna povijest fotografije). Htjeli smo večerati, tražili smo mjesto; naposljetku smo završili u gostionici na kosini. Bila je to nezaboravna večer jer sam ondje ostavio dva zuba. „Ostaviti zube“ – što, dakako, na mađarskom znači nešto drugo: umrijeti – zamka je za prevoditelje s mađarskog. Dva su mi zuba jednostavno ispala. Ne zbog hrane (jeo sam škampe), nego zbog kronične upale zubnog korijena. Nakon šetnje ostalo mi je još vremena za luksuz, što je kod mene prevođenje poezije. Čitao sam Miroslavove (Mićanović) pjesme, odabrao one za prijevod. (Što je pjesma za prijevod, u to sada neću ulaziti. O tom potom.)

Petak, 31. siječnja. Cijeli sam dan prevodio Mićanovića. Jedan sam prijevod, pjesme Opasni momci, poslao mojoj šarmantnoj i pametnoj znanici. Kao i popis pitanja, koja se uglavnom odnose na treću vrstu prevoditeljskih poteškoća: kako prevesti ono što na vlastitom jeziku nema točan, ili čak nikakav, ekvivalent? U prvom slučaju prijeti opasnost od proklizavanja: bez mjera opreza cijeli se kontekst može izokrenuti. U drugom slučaju prisiljeni smo posegnuti za domaćom analogijom (umjesto transfera, transformacija – umjesto presađivanja, prevođenje u uskom smislu riječi). Primjer za prvo: Skupština. U mađarskom se nude četiri riječi: országgyűlés, nemzetgyűlés, parlament, képviselőház. Problem s prve tri jest taj što pretpostavljaju državu, dok Skupštinu može imati federalna država i samostalna država podjednako. Képviselőház mi se čini dobrim rješenjem, ali bolje je da potražim mišljenje svoje šarmantne i pametne znanice. Primjeri za drugo – a takvih je, premda smo susjedi koji su petsto godina živjeli u istoj državi, toliko da bi se njima i Sava mogla zagraditi: mjesna zajednica, paštetica, hafiz (dobro, to je regionalno), Služba društvenog knjigovodstva itd. Uz pomoć šarmantne i pametne znanice naposljetku ću to već nekako riješiti. (Rješenja u mađarskom izdanju.)

Četvrtak, 6. veljače. Do sada je trajalo završno uređivanje teksta Trojice. Uredio sam ga i poslao izdavaču. U međuvremenu sam napisao lektorsko izvješće o Šurbatovićevu romanu (Turčin šahista) i preveo esej mog prijatelja Krzysztofa Czyżewskog o jednoj ubijenoj ukrajinskoj novinarki. Ne znam kada sam se posljednji put morao baviti samo jednom stvari odjednom.

Petak, 7. veljače. Razgovor u kafiću s mojom šarmantnom i pametnom znanicom. Teme: arhaizacija u prijevodu – s kojim je vremenom prevedeni tekst istodoban? – njezina zbirka Kosztolányijevih pjesama u nastajanju i smioni plan da na hrvatski prevede Nikolu Zrinskoga, Sirenu Jadranskoga mora. Znam da ona to može.

Subota, 8. veljače. Prevodiо sam pjesme Vande Mikšić.

Nedjelja, 9. veljače. Šac i ja u Lisinskom smo pogledali satiričnu predstavu Ivana Vidića (Pustolovine kreativnih knjigovođa).

Četvrtak, 13. veljače. Danima sam se morao baviti kontrolnim uređivanjem jednoga lošeg francuskog prijevoda. U međuvremenu sam dovršio prijevod pjesama Vande Mikšić i počeo se baviti Stojićem.

Petak, 14. veljače. Poslao sam po jedno poglavlje Trojice i izbor Miroslavovih (Mićanović) pjesama dvama mađarskim časopisima (Jelenkor, Tiszatáj).

Subota, 15. veljače. Prevodiо sam Stojića. U kafiću sam se sastao s Ksenijom (Detoni). A zatim – iznenađeenjeee! – koncert Andrása Schiffa u Lisinskom. Taj pomalo konzervativni, ali fantastični pijanist već gotovo čitavo desetljeće ne želi nastupati u Mađarskoj, zahvaljujući politici Vlade. Lani sam ga slušao u Gstaadu, u sklopu tamošnjeg Menuhin festivala. A sad je tu, u susjedstvu, nadohvat ruke!

Ponedjeljak, 17. veljače. Razgovor sa Seidom (Serdarevićem) i Miljenkom Jergovićem u Frakturinoj knjižari. Knjižara je bila puna, došlo je mnogo kolega iz DHKP-a.

Utorak, 18. veljače. Počeo sam prevoditi Brankove (Čegec) pjesme.

Četvrtak, 20. veljače. Tražim jedan park na padini brda gdje sam s nekim bio prije petnaest godina. Ne mogu ga pronaći. U Kinoteci sam se upoznao s Damirom Karakašem, kojeg su mi prethodno mnogi nahvalili.

Petak, 21. veljače. Kupio sam kumkvat i sušene smokve na Dolcu da ih ponesem kući. Dogovor je bio da s mojom šarmantnom i pametnom znanicom odem u riblji restoran, ali mi je telefonom javila da leži bolesna s temperaturom. Stoga sam samo lutao gradom do večeri, kad je u prostorijama DHKP-a započela pokladna zabava. Stekao sam mnogo novih poznanstava; ovaj dan pokazao se i kao dobar i loš završetak mog boravka u Zagrebu.

Subota, 22. veljače. Kupio sam po jednu bocu Vranca i Babića. Pripremam se za povratak kući.

S mađarskoga prevela Lea Kovács

Tribina Pisac i njegov čitatelj: Gábor Csordás i Miljenko Jergović u Knjižari Fraktura