Zapisi sa Svačke: Marijana Puljić

Prvi je put da istinski jedva čekam da dođem u Zagreb. Istine radi, moram priznati da sam ranije već dolazila: sjećam se jednom s mamom dok sam bila malecka i jedino sjećanje grada je sivo nebo i kiša, mada nisam sigurna koliko mi je to smetalo; zatim putovanja tokom studija, i onda ožujak prošle godine. U trenutku kada u mom ličnom životu nisam umjela ništa drugo sem da plačem u pidžami, kada okus koji sam imala u ustima kao da nije bio moj, već je pripadao nekom drugom, i kada osim plača, nisam imala ništa drugo sem raspoloženja. Raspoloženja koja rastu i raspoloženja koja opadaju. Nisam bila sposobna zadržati ništa. Bila sam neki novi izotop čovječanstva onako neizoliran i neidentificiran. Slobodni elektron koji u svakom trenutku može promijeniti smjer rotacije, naboj i pravac pod utjecajem nasumičnih sila izvan moje volje. Ili medicinski rečeno, ubijenog ponosa nakon raskida sedmogodišnje veze. Moje Amal i Hajer su odlučile da je vrijeme za, stručno rečeno, intervenciju, stoga su bukirale karte i baš Zagreb je bio naša destinacija. Dva i po dana čistog smijeha, hodanja po muzejima i hrane. Njima je to bio prvi dodir sa kulturom u kojoj sam rođena a meni ponovno otkriće grada kog sam upoznavala uvijek u komadićima. Svaki drugi dolazak ili prolazak i nije vrijedan nekakvog pomena.

Nebo je obojeno narandžastim bojama dok se bus približava glavnom kolodvoru i to mi izmamljuje osmijeh. Iako nisam spavala osjećaj sreće je ono što prevladava, kao i uzbuđenja jer prvi put dolazim na rezidenciju Društva hrvatskih književnih prevodilaca. U stanu koji će naredne dvije sedmice biti moj dom, dočekuje me Vlatka i meni instinktivno dolazi da ju zagrlim i izgrlim, ali se pak suzdržavam i predajem se njezinoj energiji dok me provodi kroz stan i objašnjava sve bitne informacije. Pogled mi luta svugdje okolo, a ponajviše na knjige. Volim prostore u kojima ima mnogo knjiga. U kuhinji dominira pastelna zelena boja, to mi je umirujuće. Nakon toga tonem u san.

Među prvim stvarima želim prošetati do Gornjeg grada, pojesti pasulj i sirnicu, pronaći odgovarajuću knjižaru te kafić u kojem ću moći raditi. Veliki dio moga prevoditeljskog rada se odvija baš u kafiću ili kafani ili pubu, ovisno o mjestu u kome se nalazim. Volim da radim u takvom ambijentu, u mjestu punom zvukova koje ne mogu iskontrolisati jer se tako doista mogu skoncentrisati najbolje: u trenutku kada izgubim percepciju prostora u kome se nalazim, znam da mi je koncentracija najdublja. Još uvijek pokušavam razviti metodu rada: prvo nonšalantno čitanje očima običnog čitatelja, radi čistog uživanja u tekstu, u drugom čitanju počinjem da istražujem tekst, riječi koje su mi nepoznate, bilježim note oko stila, registra, karakteristika vezanih za junake, ambijent, teme, na što bih trebala obratiti pažnju, i onda u trećem čitanju počinje farbanje, na primjer u plavom volim označavati idiomatske izraze, a u crvenom, ili nijansama crvene, riječi ili pojmove koje ne znam. Ovu fazu volim raditi u tišini, tokom noći. Onda iščitavam ponovno kako bi mi riječi prošle kroz tijelo i ja ih mogla prenijeti na talijanski. I onda počinje dio zbog kojeg sam se i zaljubila u prevođenje, a to je ta privilegovana autoizolacija (kako ju je nazvala Susanna Basso, prevoditeljica s engleskog) od vremena i prostora kada riječi s jezika x postaju riječi na jeziku y. Ta mogućnost nestanka ne prestaje da me fascinira. Najljepši osjećaj ikada, taj povratak u stvarnost nakon vremena kuckanja i kuckanja po tastaturi kada ponovno mogu biti ja. Taj dojam da nema ničeg nenamjernog. Taj čudan osjećaj da sam uvijek svjesna, čak i noću kada spavam, onoga što radim. Jer rješenje se može i usniti, ili doći samo od sebe, od niotkuda, usred ničeg, radeći nešto sasvim nepovezano. Taj osjećaj iznenadnog prosvjetljenja koji se samo ukaže je adrenalin od kojeg se ne želim odvojiti.

Na rezidenciju stižem s namjerom da radim na zbirci priča spisateljice Ivane Rogar koju sa koleginicom Marijom Bradaš prevodim u četiri ruke na talijanski. Knjiga o životima žena zarobljenih u ciklusima opsesija i strahova proizašlih iz prošlih obiteljskih ili bračnih trauma. Također, imati ću susret na Sveučilištu sa studentima talijanistike i tokom radionice razgovarati ćemo o prevođenju. Radujem se tom susretu jer rad sa studentima uvijek donosi neke nove perspektive na tekst, ali i njihove osvrte na zanat. Uvijek mi je cilj da im prenesem tu strast ka poslu, ali i odgovornost, i konkretno značenje bivanja književnog prevoditelja. Idealistično, želim da budu predavanja koja su razgovori o zanatu prevođenja i o kulturi prevoditelja, u koju, pokušavam da podučim, mora spadati svijest o političkoj odgovornosti prevoditeljskog posla, shvaćenog kao otvaranje prema različitim svjetovima, kao doprinos prevladavanju diskriminacije i nejednakosti. Jedinu anksioznost koju imam vezanu za susret se tiče jezika jer bih se trebala izražavati na jeziku koji je odavno prestao biti moj materinji, godinama zguran i zarobljen u jednom djeliću mene, s kojim i dan danas imam kompliciran odnos jer ga ponekad naprosto ne osjećam. I lično i jezički. Spontani tok koji se prekinuo između riječi i emocija u mojem prvom materinjem jeziku učinio je da se moram prevoditi na jezik svojih roditelja, na jezik na kojem sam izgovorila svoje prve riječi, a koji je postao stran. Izmješten i zamijenjen. Dalek. Postoji jedan čitav vokabular vezan za razne branše koji ja posjedujem i koji je dio mene na talijanskom, ali ne na bosanskom, ili bilo kojem od ovih novih državnih jezika. Na primjer, riječi vezane za biljke, životinje, književnost. Ali takođe, postoji jedan dio koji nosi sa sobom sve boje i okuse Bosne, i Balkana, a koji nema isto kulturološko značenje na talijanskom. Odrastajući, u nekim trenucima sam taj svoj prvi materinji jezik doživljavala i kao neprijatelja jer je markirao razliku između mene i mojih prijatelja, drugova iz razreda, okoline u kojima sam odrastala. Sada suživljavamo, ali i dalje, ovisno o kontekstu, kao u ovom slučaju ideja da se trebam izražavati na akademskom jeziku, budi mi tremu. Ili ponekad se izrazim na način koji je prijevod sa talijanskog mojih misli. Tipa došlo mi je u pamet, misleći na palo mi je na pamet, ili tražiti da mi se doda „la pogača“, odazvati se babi sa „cosa?“ što na talijanskom znači, što ali se izgovara sa /k/ koje na ovim “našim” jezicima ima skroz drukčije značenje, pa se baba uvrijedi. Ili činjenica da se talijanski akcenat može osjetiti kada sam u situacijama gdje ne mogu iskontrolirati emocije, pogotovo ka izgovaranju slova /l/. Ili činjenica da jake emocije nailaze na talijanskom jer je ipak on jezik mojih misli, mojih snova, moga izražavanja.

Tokom rezidencije ću i lično upoznati Ivanu, i osjetiti se još jednom zahvalna jer osim što je izvanredna spisateljica, prvenstveno je dobar čovjek. Do sada svi autori s kojima sam radila pokazali su se takvima i na tome sam beskrajno zahvalna. Također ću iskoristiti svoj boravak kako bih upoznala i Ivicu Đikića, na čijem Beari sam radila u drugom talijanskom izdanju. Prvi talijanski prijevod ovog dokumentarnog romana je potpisao Silvio Ferrari, moj lični prevoditeljski heroj. Za one koji ne znaju, Beara je neophodna knjiga o srebreničkom genocidu, ispričana bez mržnje ili patetičnosti, ali koja je takođe puna smrti. Rad na njoj je za mene bila mogućnost da vratim nešto zemlji u kojoj sam rođena, o devedesetima sam toliko samostalno učila jer sam imala potrebu da shvatim, ali nisam mogla ni zamisliti koliko će mi psihički teško pasti rad na istoj. Prevođenje smrti se pretvorilo u noćne more, povraćanje. Sreća, čekao me Zagreb.

Prve noći moje rezidencije, izgubila sam se. Bila sam vani na večeri, a pošto volim da hodam, nisam odolila, i udaljila sam se previše slušajući Mötley Crüe, što mi je ispraznilo bateriju. Puta nazad se nisam u potpunosti sjećala, kao ni imena ulice. Nakon početnog nervoznog plakanja, pustila sam razum da preuzme kontrolu i našla spas u taksisti punom razumijevanja. Posle sam u stanu isplesala negativne emocije. Udomaćila sam se veoma brzo jer sam počela ostavljati svoje knjige unaokolo, oko kreveta, na stolu u kuhinji, fotelji na ulazu, toaletu. Znak da sam se osjećala na svom. Nedaleko od rezidencije, otkrila sam antikvarijat koji je postao moje redovno mjesto za posjećivanje. Teta bi me na miru puštala da pregledavam knjigu za knjigom, a ja sam sva radosna odlazila noseći doma kesice s plijenom. Dane sam dijelila na prevođenje i otkrivanje grada pa bih odlazila u šetnje i posjete muzejima, i na književne večeri. Nažalost, do karti za kazalište nisam mogla doći jer su predstave već bile rasprodate. Ali baš u Zagrebu, u prvim danima moje rezidencije, imala sam priliku otići na književno veče s gostom Mattiasom Edvardssonom. Vrisak. Oduševilo me i književno veče koje je bilo čitanje Matoševih pjesama. Također vrisak. Imala sam priliku prisustvovati i regionalnom književnom Festivalu Imperativ. Oduševljenje, osim predstavljanja nedovršenog romana Chinook Bekima Sejranovića, koji je s norveškog preveo Mišo Grundler, bilo je i upoznavanje Kristijana Novaka. Dani prelijepe književnosti i prelijepih ljudi. Imperativ je uvijek dom. Inače je bio i još jedna potvrda onog pravila koje glasi, tipa, stavivši zajedno grupu prevoditelja, oni će pričati o prevođenju.

Po povratku u Zagreb, nastavljam s rutinom prevođenja i eksploracije grada. Sastajem se i s nekim dragim kolegama kako bih ih pozdravila. U nekoliko dana pokušavam preći godine i godine istorije grada. Po prvi put imam osjećaj nepripadanja kada mi se konobar obraća na kajkavskom. Pošto sam bila jedini gost, vrijeme smo proveli tako što se on izražavao na dijalektu, a ja bih pokušavala shvatiti značenje. Da je bila igra, izgubila bih. Svjesna da će uskoro kraj rezidencije, pokušavam urezati u sjećanje što više slika Zagreba, a omiljeni pogled mi je s Gornjeg grada. Ispred mojih očiju se prostire grad, a ja sam Batman s misijom da pojedem što više sirnica i spasim što više knjiga od stajanja u vitrini knjižare. Spisku svih naslova koje želim odnijeti sa sobom nema kraja. U gradu je tih zadnjih dana dosta vruće stoga najtoplije sate provodim u klimatizovanom, za kompjuterom. Zagušljivo je vruće stoga kraj moje rezidencije obilježen prevođenjem i topljenjem u hrvatskoj suvremenoj književnosti.