Organizirani nastavak šutnje
Anita Vuco, photo by Ita Kovač
“... ne, nismo ... ” u iskušenju sam da povičem za mladićem koji zalijeva cvijeće, zatečena u razmišljanju tko sam zapravo i što tu tražim. On uđe u stan na prvom katu, i ostavi nas pred Memorijalnim prostorom Bele i Miroslava Krleže, privremeno zatvorenim zbog oštećenja uzrokovanih potresom.
Tko sam i što tu tražim? Kao što bi se moglo pročitati iz mog životopisa, dugogodišnja sam književna prevoditeljica, koja već trideset i jednu godinu živi i radi u Italiji, te i sama piše talijanskim jezikom. Trenutno prevodim Djetinjstvo u Agramu Miroslava Krleže, i mogućnost rada na Agramu u samom Agramu, kao prva gošća novootvorene DHKP-ove rezidencije za prevoditelje i pisce, čini mi se izvanredna metafora književnosti, književnog prevođenja i života općenito (zar ima razlike između njih?).
Taj Krležin zapis objavljen je prvi put 1952. godine u br.12 časopisa “Republika” pod naslovom Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03; dio je autorovog dnevnika iz ratnih godina, pisan u proljeće 1942, započet očito bez “većih ambicija i bez prethodnih zamisli oko forme i dužine teksta, možda samo kao još jedna dnevnička bilješka”, navodi Miljenko Jergović u pogovoru skorašnjeg darovnog izdanja Expressa, te dodaje: “Kao pisac, on, zapravo, nije znao što će sa tim. A morao je pisati”. Tekst raspoloženja, žanrovski neusporediv i neodrediv, jedinstven u čitavom Krležinom opusu, naizgled melanhonično usporen, zapravo gust i ushuktan, prepun aluzija, podataka, nabrajanja, riječi koje u pozadini čuvaju druge riječi, čitave stranice povijesti i života uvijetovanog podnebljem i jezikom, trajanjem u slikama koje nas određuju, oduvijek i zauvijek, van naših osobnih mogućnosti poimanja i djelovanja, u stalnom kovitlacu onog na što pomislimo da možemo svjesno utjecati, dok samo mašta ima moć razlučivanja, jer se ništa iz naše okoline, pa ni u nama samima, ne može racionalno, razumom shvatiti. Sljedim ga, imamo iste godine, ova ja što prevodi, i onaj Miroslav koji bilježi, smo vršnjaci, i ne bi se reklo da se promijenilo mnogo toga, da se bilo što bitno promijenilo od onda do sada. Topim se kao ugušenik u njegovim rečenicama, ne prevodim sadržaj, ili makar ne samo njega, rz rzr stvr stvr, od razumno razrezane stvarnosti stvarnija, trj tj tj, trajem od svog tjelesnog početka tjelesno, tražim zvuk tog najvjernijeg gitaraša mjesečini, uranjam u utiske, osluškujem što govore. U njegovom gradu, našem gradu, postoje neke nove tramvajske linije, fasade mnogih kuća izgledaju drugačije, odjeća se razlikuje, ali to putovanje u pakao vlastite utrobe i dalje nužno zahtjeva istovjetnu snagu i dosljednost. Razlog zbog kojeg, naslućujem, u razgovoru iz 1965. godine – Književna generacija – šta je to? – Danilo Kiš kaže: “Ja se ne vezujem intimno za jugoslovensku tradiciju. Mene danas zanimaju oni pisci koji me uče kako a ne o čemu pisati. Ko će me naučiti kako da napišem svoju autobiografiju, lažnu? Znam samo jedan sličan tekst u našoj literaturi: ime mu je Djetinjstvo u Agramu Miroslava Krleže.” U tom kako sadržan je sav smisao mog boravka u Zagrebu, uz zadovoljstvo, ogromno, živog opipljivog susreta sa kolegama i koleginicama iz DHKP, izdavačima, studentima, običnim prolaznicima na ulici. Nekad se ljudi tako bezrazložno, neizmjerno vole. Miroslav me podsjeća da to nipošto ne izgubim iz vida, i upućuje da posjetim njegovog prijatelja koji i dalje živi na broju 36, u ulici Kralja Petra nadomak Kalemegdana. Putujem u Beograd umjesto njega, umjetnosti se treba prepustiti, nitko ne zna gdje nas može zateći, boja, riječi, zvuk, masni premazi kista, osvijetliti ono najbolje u narodima, dati mu prostora i zraka, umjetnim disanjem i masažom srca ako treba. Ulazim u lift zgrade u kojoj je umjetnik živio, istom gdje je za vrijeme njemačke okupacije Beograda doživio infarkt i preminuo, zajedno pritišćemo dugme IV sprata. Supruga Olga i sin Đorđe silaze iz bijelog rama na zidu, otvaraju nam vrata i krajičkom oka pogledavaju na ulicu. Kroz njihove oči, kao na odmotanoj filmskoj traci, situacije se ubrzano množe, rađaju, žive i stare tolika draga bića. Nema razlike između prije i poslije, znam to odavno, Olga tiho potvrdno klima, osim ako je bahato i nerazumno sami ne povučemo. Pisanje, prijevod, boja, ne služe ničem ako ne povezuju ljude. U potezu plavičaste kapice portreta Vojislave Crnjanski Spasojević zgusnuti se krugovi naglo šire, smanjujem Dunav na dimenzije vlastitog džepa, spajam ga sa Savom daleko prije njenog stvarnog ušća, godina je 1913., sa bjeguncem iz Ludoviceuma, bez identiteta i dokumenata, putujem za Pariz, nastavljamo za Cluny, Marseille, Tripoli, Taorminu, Pirej, Volos, Solun, Skoplje, ponovno Beograd, Zemun. Jedina škola pisanja koju moj suputnik priznaje su pohabani džonovi i kilometri pređenog puta, oni određuju formu i nameću nužnu autocenzuru – ne vjeruj graničarima niti jedne epohe, odlučno tvrdi, oni te ne mogu naučiti bitnom u rečenici (čitaj životu!). Odlazimo u Samobor na Brdo knjiga, putem susrećemo Edu i njemu slične, neobično bliske hodače, pridružuju nam se, zajedno krećemo za Rijeku, vozimo se prastarim Wartburgom, bez tablica i saobraćajne dozvole, lagano klizimo stranicama novog Zoranovog romana, ulazimo u Talijanski institut za kulturu u Preobraženskoj, koja spaja Cvjetni trg i Ilicu, govorimo pred studentima talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, spuštamo se do Savskog nasipa kod Mosta slobode, na Trnjanskim kresovima dugo pjevamo uz vatru. Na mom stolu leži Agramer, rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru. Ne ministrira se, dakle, zbog groša ili možda čak zbog zeksera kanoničkog ili naslovnoprelatskog ili zbog piškota, licitarskih kolača, šamrolna ili sladoleda! Šamrola, ž (Schaumrolle) lisnato tijesto u obliku valjka punjeno nadjevom od tučenih bjelanjaka i šećera; sin. šaumrola.
“Fakat nemrem od smijeha, zbog ovih turista što stalno nešto njuškaju unaokolo”, kaže mladić starijoj ženi u pozadini, zalijevajući cvijeće na prvom katu Krležinog Gvozda 23. Glas me njegov ošinu bičem, otvaram usta nijemo. “Ne, nismo turisti”, zapinje mi u grlu kao kost. Svaki je prevoditelj svom piscu najuži mogući rod! Svako je pisanje samo organizirani nastavak šutnje iz koje proizlazi, svako je prevođenje izravno sudjelovanje u njoj.
Anita Vuco, Dean Trdak, Željka Somun i Alida Bremer; Photo by Ita Kovač