top of page

Zapisi sa Svačke: Dominika Kaniecka

Writer: rezidencija
rezidencija
4 hours ago
4 min read


Na pola puta


Kad sam se pitala kako da objasnim svoju motivaciju za dolazak na Svačku, odgovor je bio toliko očit da ga nisam mislila prešutjeti ni u formalnoj prijavi. Bilo mi je jasno da želim dobiti rezidenciju jer mi je Zagreb strašno falio. Nosila sam u sebi već dobrih deset godina osjećaj da ga polako gubim. Bojala sam se da zaboravljam taj grad, ali i da on zaboravlja mene. Imala sam dakle i motiv i jasan plan. Dva tjedna u rujnu na Svačićevu trgu. Prijevod romana Novi kraj Đurđice Čilić, odnosno dorada prijevoda, jer je sam prijevod bio gotovo gotov i čekao je samo mirnu, temeljitu redakturu. Nekoliko susreta s autoricom uz kavu. Malo duži susret s gradom, napokon bez žurbe. Tekst i grad. Otići u Zagreb i probati biti samo prevoditeljica. Na to sam mislila prije polaska.


Trg Petra Svačića 15, adresa sjedišta Društva hrvatskih književnih prevoditelja, a ujedno i rezidencije, nalazi se otprilike na pola puta od mog nekadašnjeg stana do mog nekadašnjeg posla. Znala sam da neće biti lako preskočiti to "nekada" i s njim povezane adrese, lica, uspomene. U tom "nekada" jako me veselila činjenica da živim u Zagrebu. Nisam se mogla ne pitati koliko će me susret s gradom veseliti sada, kada puno više znam, ne samo o Zagrebu i Hrvatskoj nego i o svijetu i sebi samoj.


Jesam li uspjela bez žurbe porazgovarati s Autoricom o prijevodu? Nikako. Autorice uopće nije bilo u Zagrebu jer je baš prvoga dana moje rezidencije krenula na malu turneju po književnim događajima. Taman je izašla njena nova knjiga, pa su je svi htjeli imati kao gošću. Da bismo se barem nakratko vidjele, otišla sam u Rijeku. Tako sam, izvan svakog plana, uhvatila jedan dan festivala Vrisak, koji sam ranije poznavala samo po tuđim pričama.


Jesam li uspjela sjesti za radni stol i u miru proći čitav prijevod Novog kraja? Nešto malo jesam, ali se na ekranu kompjutora dostupnoga u sobi za rezidente pojavio i drugi tekst, na čijem sam prijevodu radila zadnjih nekoliko mjeseci. Ugurao se i nikako mi nije dao da se vratim na Novi kraj. K tome je još i tražio da odem do knjižnice i dovršim jedno davno započeto istraživanje. A kad sam pošla za tim glasom i ušla u prostorije NSK-a – prevoditeljica u meni je dala prednost znanstvenici. Sve mi je tako dobro poznato u toj zgradi, imam u njoj i neke "svoje" knjižničare. Nekoliko je dana prošlo kao tren na nešto što nikako nije bilo u planu. Ali bilo je od koristi za poljsku verziju Unutarnje zemlje Ivana Lovrenovića – dio mene koji je probao biti samo prevoditeljica si to ponavlja kao neko opravdanje.


Srećom, ostalo je druženje s gradom. I upoznavanje meni nove sredine zagrebačkih prevoditeljica i prevoditelja. Vlatka mi je napravila sjajan uvod u to kako Društvo diše, Erika mi je svojim angažmanom oko priprema godišnje skupštine DHKP uživo pokazala dinamiku tog kruga, Dean je odmah prešao na konkretne ideje vezane uz to koliko izvrsnih tekstova čeka da budu prevedeni na strane jezike. Bio je i susret u Fusnoti, gdje me je prisutnim članicama i članovima društva predstavio Adrian Cvitanović, pa sam se nehotice, ali sa zadovoljstvom na trenutak vratila u svoje zagrebačke, polonističke uspomene. Adrianova prisutnost me je podsjetila i na stara vremena kad je on radio u antikvarijatu, a ja sam dolazila kupovati kilograme knjiga. I ovaj put sam obišla antikvarijate. To me je ipak paradoksalno udaljilo od Zagreba, jer čim sam ušla među knjige, krenula sam u potragu za naslovima o Bosni. Zagrebu i njegovim pričama me je vratila jedna, na prvi pogled obična turistička šetnja. Znala sam odavno za razgledavanje grada s povijesnim ličnostima odnosno vodičima koji ih glume. Znala sam, ali se tek sada prvi put dogodilo da im se mogu pridružiti. Šetnja po Šenoinom Zagrebu opet je aktivirala istraživačicu u meni. Nije ni moglo biti drugačije jer sam nakon četiri godine provedene u Zagrebu o Šenoi i njegovom gradu napisala doktorsku disertaciju. Napokon sam imala priliku upoznati Jasminu Reis i njezinu sjajnu inicijativu "Kuća Šenoa".


Moj je novi susret sa starim Zagrebom obogatila i Vlatkina ideja da se pridružim čitanju poezije Julijane Veličkovske subotom u podne u restoranu Pod starim krovovima. Kako je moguće da nisam ranije čula za to da se u Basaričekovoj 9 desetljećima subotom čita poezija?!


Nisam otišla na sjajne izložbe za koje sam saznala zahvaljujući mnogima kojima je bilo stalo da moj boravak u gradu bude ugodan. No zato me počastio Zagreb lijepim susretom s novom knjigom Lare Mitraković u Frakturi, pa jako zanimljivom tribinom o beogradskom Krokodilu u Booksi. I samim povratkom u Booksu, koja mi je nekada bila kvartovski kafić, a usput i važno formativno mjesto. Počastio me i novom predstavom Olivera Frljića, koja je, kao i većina ovdje opisanih stvari, bila potpuno izvan plana. Nimalo ne žalim što sam je vidjela.


Prošlo je već par tjedana otkad sam opet u Krakovu. Pitam se: može li se čovjek vratiti svome nekadašnjemu gradu u samo dva tjedna? I sve si mislim kako je u mom slučaju Svačka zapravo najtočnija adresa za ono što mi se dogodilo. Za vrijeme rezidencije nisam se posve vratila u "nekada", a ne mogu reći ni da sam stigla uhvatiti zagrebačko "sada". Taj me je boravak ostavio točno na pola puta, baš kao što je adresa DHKP-a na pola puta između važnih točaka mojeg nekadašnjeg zagrebačkog života.


Dominika Kaniecka


Dominika Kaniecka i Adrian Cvitanović; Fusnota book café, 18. 9. 2026.
Dominika Kaniecka i Adrian Cvitanović; Fusnota book café, 18. 9. 2026.

Comments


Subscribe here to get my latest posts

Thanks for submitting!

© 2023 by The Book Lover. Proudly created with Wix.com

  • Facebook
  • Twitter
bottom of page