Zapisi sa Svačke: Mohan Rana

Imenjaku

dan za danom promiče, i kao da je sve ovo već

jednom bilo, toliko mi je ostalo u sjećanju

tebi sada valja pamtiti, meni zaboraviti

pa ćemo se tako možda opet sresti, u zaboravu,

kao u vrtlogu vremena, na stamenoj stijeni velebne rijeke,

sad stavljamo točku na razgovor, a u nama treperi nada da susreta opet će biti

svatko u svom smjeru kreće

ufajuć se da ćemo i sljedeći put otkriti ovo riječno žalo

ona gora gore, to je Medvednica,

njome su nekoć lutali medvjedi, tražeći dom u špiljama

krajičkom oka iznenada iz svoje sobe

okrznem ovaj časak stoljećima ranije -

snene, tamne njihove sjene lunjaju,

prenute zastajkuju po stazama Medved-grada;

al' s prvim otkucajem podneva rika Gričkog topa s kule Lotrščak

opomenu ponavlja nemarkiranim sjenkama zagrebačke ljetne jare

vrijeme teče

i teći će vazda;

zirnem na svoj ručni sat

a misli mi odlutaju dalje

je l' to mijena vremena; promjenu sam oćutio samo ja

putujuć' amo-tamo

privid je bio tako stvaran – vrijeme da teče!

na platnu mog sjećanja nema imena nijedne ulice

a i te ulice zaboravit će mene

no put – da, njega pamtim

sklopljenih vjeđa silazim s drugog kata

pažljivo koračajući stupam na pločnik

sjećam se uputa od prvog dana – čuvaj se biciklista

guram golema, škripava drvena vrata

držim na oku dostavljače Wolta u trku

nastavljam ravno, u hladu rascvjetane gledičije nalik na akaciju

izgubljen u mislima hodam do Teslina kipa

nikako da savladam ime Preradovićeve ulice, nazvane po Petru Preradoviću,

prignutih očiju Tesla kanda je začuo moje korake

i isti čas sagledao moju prošlost –

jednom davno, u drugom životu i drugoj zemlji čitam dvije stranice izvađene iz smeća -

živim riječi baš te pjesme - bez kraja i konca one se

rastvaraju u budućnost koja je sadašnjost koja je

vječito sutra preda mnom,

a on kao da me pita silazeć s postolja

gdje ćemo se opet sresti?

upravo na kućnoj adresi

san nalazi uzglavlje od mojih sjećanja

na toj adresi snovi se vrte, bude cijelu noć

listaju stranice budućnosti čiju prošlost

moram još proživjeti; sutra ujutro nova destinacija

a moja su stopala već zaboravila

kako se tamo stiže, i smjer, i jezik, i govor,

netko me na trgu bana Josipa Jelačića pitao:

na kojem jeziku razmišljaš?

povjetarac mi je nježno grlio dah -

ništa pametnog da mi sine

resetiram sadašnjost, živim minulo doba

iscrtavam koordinate na geografskoj karti poezije

i nadam se tako do konačnog odredišta stići

na bezimenim stazama sustiže me tako tuđa, a tako moja radost

zaboravit ću im imena

i za tim zaboravom neću žaliti

al' na meni je da dam odgovor makar mislio tek na vlastitom jeziku:

na kom god jeziku da razmotrim ovo pitanje, odgovor je isti

mijenja se tek poredak svega

na starim slikama krcka vrckava melodija

ne uspijevam je prepustiti zaboravu, u kutcima tvojih očiju

izbivajuć sveudilj, vazda iste riječi šapću strah i ljubav u meni,

te je snove netko pohranio podno mog jastuka

one sne zapisane da ih se pročita nakon brisanja

17. kolovoza 2026. u Zagrebu

Mohan Rana

S hindskoga prevela Marijana Janjić