Zapisi sa Svačke: Mateja Komel Snoj

„Svaki je imućniji čovjek u Zagrebu prije Drugoga rata imao barem dvije adrese: onu gradsku, najčešće negdje u centru, na Šalati ili Tuškancu i onu mirogojsku, obično u blizini arkada ili na glavnoj aleji koja se blago u Gospodinu spušta od crkve Krista Kralja prema istoku i spomeniku poginulima u Prvome ratu.“ To je rečenica iz romana Putujuće kazalište Zorana Ferića koja mi je prije otprilike tri godine, kad sam prvi put bila gošća u rezidenciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, često padala na pamet.

Da bismo se mi, prevoditelji, probili kroz stotine i stotine stranica jednog jedinog književnog djela, moramo biti mirni, sabrani, strpljivi i još koješta, a često nam je potreban i vanjski poticaj, kao i nadahnuće. Meni je važno nadahnuće grad, mjesto ili krajolik u koji je smještena radnja književnog djela – prostor u kojem žive i umiru, vole i mrze junaci koji mi polako ulaze pod kožu i u kojem se, naposljetku, događaju veći ili manji povijesni potresi. Ulice, trgovi, parkovi, kuće, crkve, spomenici, groblja… Kad se nađem u gradu „svoga“ romana, nadahnuće odjednom dođe samo od sebe. Čim zakoračim na ulicu ili prošećem parkom kojim šeću „moji“ junaci – bez obzira na to što to čine desetljećima ili čak stoljeće prije mene – i slušam govor nepoznatih ljudi, koji je istodobno i govor „mojih“ junaka, dakle govor teksta koji prevodim, osjećam se ne samo izvrsno nego i na neki način kao kod kuće. A to je divan, nadahnjujući poticaj za nastavak rada. Grad u kojem sam „na privremenom radu u inozemstvu“ nikad ne istražujem poput turista: zacrtam samo osnovne koordinate, a zatim se prepustim njegovu toku, no uvijek – nekim čudom – naiđem na mjesta koja sam zapravo željela posjetiti. Očito prevoditelji gradove i krajeve, kroz književnost koju brižno prenosimo u svoj jezik, na neki način već poznaju. Ono što vidimo i doživimo uživo samo je potvrda čudesnog predokusa. Tako sam, prevodeći Ferićevo Putujuće kazalište i roman Nade Gašić Voda, paučina, prije tri godine upoznavala Zagreb, a prošle godine, prevodeći romane Vladimira Arsenijevića Duhovi i Davida Albaharija Pijavice, Beograd sa Zemunom.

Ove godine, kad sam drugi put boravila na Svački i prevodila posljednju knjigu Slavenke Drakulić, Zašto nisam naučila kuhati, možda bih trebala tražiti drugačija, kulinarska nadahnuća, budući da je Zagreb, kako kod nas u Ljubljani često čujemo, prava kulinarska Meka. Ali do toga nije došlo. Očito nisam jedna od onih koji žive da bi jeli, a kamoli gurmanka, nego jedem da bih živjela. (I Slavenka kaže: „Nisam izjelica, a još sam manje gurman.“) Uostalom, nije važno. Boravak u Zagrebu pružio mi je najviše što mi je u kasnoljetnim, još uvijek vrućim, ali ugodno živahnim danima mogao pružiti. Između ostaloga, i jedno zanimljivo iskustvo koje dotad nisam poznavala. Noge su me, naime, same vodile ulicama Donjega i Gornjega grada, na Zrinjevac, na Ribnjak i u Rokov perivoj („Ušli bi u tramvaj prema gradu, vozili se dvije stanice, do Britanskog trga i ulicom koja je bila toliko strma da je Benjamin govorio kako mu od te strmine staje sat na ruci, penjali se na Rokovo“, prisjećam se opet jedne od Ferićevih rečenica), te po Schlosserovim stubama, pa na Mirogoj, čak i na Trešnjevku. I na mnoga druga mjesta. Očito me nešto vuklo da podsvjesno hodam po poznatim nepoznatim mjestima kao i prošli put, ali ovog puta drugim putovima. Nema ničeg ljepšeg nego kad se u gradu (namjerno) izgubiš i pritom otkriješ neke neobične, iznenađujuće detalje.

Svi koji ste već bili gosti zagrebačke rezidencije znate da se u njoj može mnogo napraviti – prevesti – i isto toliko doživjeti, ako se samo opustite i prepustite tokovima, glasovima, bojama i mirisima grada koji nam, prevoditeljima hrvatske književnosti, od knjige do knjige postaje sve prisniji. Baš me zanima koja će me knjiga još jednom, ako bude moguće, dovesti u Zagreb…

Mateja Komel Snoj