Zapisi sa Svačke: Kateryna Mihalicyna - Drugačiji oblik ljubavi
Moja ljubav prema Zagrebu počela je s pukotinama.
Na to sam prvi put pomislila vraćajući se kući s književne rezidencije 2024. godine. S pukotinama na skulpturama, vilama, zgradama. Čitala sam, dakako, da su one uglavnom posljedica razornog potresa koji se dogodio u ožujku 2020. Ipak, ta oštećenja, koja nisu bila posljedica ni zuba vremena ni zapuštenosti, za mene su, osobu koja je stigla iz ratnog okruženja, postala znakom prihvaćenosti. Bio je to osjećaj suprotan onome koji me od početka potpune ruske invazije na Ukrajinu često obuzima kad se nađem u ugodnim i naizgled odveć ustaljenim zapadnoeuropskim gradovima. Jer, pitam se, što mi može ispričati ta njihova daleka i hladna neokrnjenost? Za što bih se ja, sa svojim sadašnjim iskustvom, u njoj mogla uhvatiti? Nasuprot tome, šiljasti vrhovi zagrebačke katedrale, skriveni pod skelama, podsjećali su me na naše crkve, ranjene ruskim granatama, koje zajednice vjernika, gdje god je to moguće, nastoje održati na životu. U tunelu Grič, izgrađenom 1943. kao sklonište od bombardiranja, turisti su se već po običaju sklanjali od vrućine, dok smo moj sin i ja iščitavali napola izblijedjele natpise s upozorenjima, računali debljinu zidova i procjenjivali bi li izdržali udar ruskog Iskandera ili Cirkona. Internetski komentari o tome kako je postav u Muzeju grada Zagreba, inače posvećen dvama velikim bombardiranjima grada, koje je jugoslavenska vojska izvela na početku i pri kraju Domovinskog rata – neujednačen, podsjetili su me na vječita prigovaranja koja se nama upućuju: je li doista to bio ruski dron, jesu li doista Rusi ti koji su digli u zrak Kahovsku branu? Možda su za taj ili neki drugi čin imali neki valjani razlog, koji, dakako, valja tražiti na stranicama te velike književnosti koja objašnjava zagonetnu rusku dušu. Kao da se postupke napadača pod svaku cijenu mora pokušati objasniti, a postupke žrtve promatrati pod mikroskopom ne bi li se u njima pronašla provokacija za nasilje počinjeno nad njom samom.
Bila je tu i površina vode na akvarelima Slave Raškaj, koji kao da su bili prošarani stabljikama biljaka i odrazima čaplji. Ti su akvareli ipak uspjeli prodrijeti do mog osjećaja za ljepotu, zatomljenog stalnom tjeskobom i umorom, i nastaniti se u mom srcu. A također i okrhnuta skulptura vučedolske golubice, koju sam nabavila na raskošnom sajmu antikviteta na Britanskom trgu. Jedna mi ju je starica dala uz riječi: to je znak da nas s naše zemlje nitko neće protjerati, ma koliko god se trudili. I danas uza se privijam i te riječi i tu golubicu.
A onda mi se dogodila poezija Tomice Bajsića. Ona koja govori o njegovu iskustvu u obrani vlastite zemlje, o vrijednostima, dragim ljudima. Ona koja se, premda u drugačijem okruženju, posve naslanja na našu stvarnost od veljače 2022.: mladi umjetnici, obrtnici, inženjeri i drugi odlaze u boj protiv agresora umjesto da vole, stvaraju, žive. Ili su pak toliko prožeti ljubavlju prema životu da su za njega spremni umrijeti (tu sam misao, u različitim varijacijama, više puta čula i od hrvatskih i od ukrajinskih branitelja). Oni u borbi gube prijatelje, vide ono što je civilima teško i zamisliti, a zatim se nastoje vratiti onom poznatom, svakodnevnom, noseći pritom breme proživljenog sa sobom; i odviše se često pritom nađu u ljepljivoj kaljuži nerazumijevanja. U Tomičinoj poeziji, ma koliko složena i ponekad apsurdna bila, ipak je opisano vrijeme nakon rata. I uhvatila sam se za njega kao za slamku spasa, jer ruskom ratu protiv nas ne nazire se ni kraja ni konca. I počela sam prevoditi Tomičine stihove. Naravno, ne bez pomoći, jer hrvatski mi se tek počinje otvarati. Najviše ovdje dugujem prevoditeljici i profesorici Alli Tatarenko, koja već dugo radi na povezivanju naših zemalja, te Katarini Jovakarić, studentici ukrajinistike, fanatično zaljubljene u ukrajinsku književnost, kao i samom Tomici, koji je velikodušno i iskreno dijelio sa mnom svoje ratno iskustvo, i ono kojem je dopustio da uđe u književnost, i ono kojem nije. U jednom sam trenutku poželjela i fizički osjetiti to nakon: u Zadru, Dubrovniku, Vukovaru, Lici. Uvjeriti se da je ono doista moguće i da nanovo rođeni gradovi i mjesta ne gube sjećanje na događaje iz razdoblja od 1991. do 1995., na ljude koji su ih obranili. Da pogibija ne prekida poštovanje i zahvalnost prema braniteljima, ma kako ga bilo teško prenositi s naraštaja na naraštaj zbog postupnog blijeđenja emocija i svakojakih manipulacija tom temom.
U listopadu 2025., uz Tomičinu pomoć, u zagrebačkom Muzeju novog vala održana je izložba našeg prijatelja, vojnika i fotografa Jurka Kostišina, koju sam priredila. Zvala se Pukotine, a taj je naslov u sebi obuhvaćao razlomljenu i izranjavanu stvarnost koju je Jurko gledao i bilježio, koenovske raspukline kroz koje svjetlost prodire čak i u najdublju tamu, ali i moju ljubav prema Zagrebu koja je polako rasla. Jurko se silno veselio izložbi. Sanjao je o tome da i sam jednoga dana, u nekom možebitnom nakon rata, dođe u Hrvatsku i upozna ovaj grad. Nažalost, njegov se život ugasio u prosincu iste godine. Cohenova Who by Fire posljednja je pjesma koju mi je poslao. Bio je to svojevrstan odjek na pjesmu koju sam mu poslala s festivala Stihovi u regiji: Cohen na hrvatskom u izvedbi i prijevodu Damira Šodana, pod užarenim i vrelim zagrebačkim nebom koje on više nikada neće vidjeti.
Krajem travnja 2026. ponovno sam stigla u Zagreb, ovaj put na prevoditeljsku rezidenciju, da dovršim svoje prijevode. Upoznavati više i dublje. Uranjati u složenosti. I dok sam po tko zna koji put ponovno obilazila omiljene fontane (pozdrav mojem najmlađem!) i skulpture, susretala se sa studentima ukrajinistike, odlazila na Plitvička jezera, u Rastoke i Zadar, prevodila o ovdašnjem ratu i govorila o ratu u svojoj zemlji, sanjala sam žive i tjeskobne snove o ljudima iz prošlosti. Iz nekog razloga sanjala sam dečke ne iz prošlog, nego iz pretprošlog života. Prijatelje iz škole kojih se godinama nisam sjetila. I najednom su se pojavili, Sergij, Vitka, čini mi se još netko. U maskirnim uniformama i s ratnim iskustvom na ramenima. Izmrcvareni, ali dobri. Očajnički sam ih željela slušati, doticati po ramenima, nečime ponuditi. Školski je parket škripao pod našim nogama, bio je to nekakav susret preživjelih ili što god da je to u snu bilo. Odrasla muška tijela s osmjesima prkosnih tinejdžera, jer jedino sam ih takve pamtila. Sve je bilo stvarno, kao u djetinjstvu, osim te maskirne uniforme za koju ih nikako nisam uspijevala nagovoriti da je skinu (zapravo, nemam pojma gdje su ti dečki danas ni ratuje li itko od njih). Vitka se smijao i podsjećao me kako sam se sa četrnaest godina sramila ljubiti. Govorio mi je da ga pustim na miru, da ga ne hvatam za ruke, da mu ne stavljam dlan na koljeno jer sam previše očita. I ruke i noge su mu na mjestu, ne moram to sto puta provjeravati, jednostavno, sve je tu. Premda, naravno, nisu svi imali tu sreću, jer znaš li kolika je cijena svega ovoga života... U tom sam se trenu probudila i još sa snenošću u glavi ugledala pospani osmijeh sina uza se. I osjetila gorku bol zbog toga što Andrij, sin Vike Ameline*, više neće vidjeti njezin osmijeh, a Darinka osmijeh svoga tate Jurka. Tek možda na fotografijama u njihovim knjigama, ili na videu na Messengeru... Takva je bol dopuštena samo na granici između sna i jave, na nekoliko sekundi ili minuta, jer nakon toga treba ustati i raditi svoje. Kako se oni ondje ne bi morali sramiti tebe ovdje.
Te me večeri Tomica pozvao da posjetim Mirogoj, groblje na kojem su mir pronašli njegovi suborci i gdje se nalazi Aleja poginulih branitelja. Bila je to tako poznata, bolno dirljiva osobitost ukrajinske stvarnosti: ako želiš da je prijatelji, partneri i inozemni gosti razumiju, upoznaj ih sa svojim mrtvima, ili bolje rečeno, s našim, zajedničkim mrtvima, s onima koji su platili najvišu cijenu svega ovog života. U Lavovu posjećujemo Polje počasnih ukopa, poznato i kao Marsovo polje, koje se širi sa svakom godinom ratne invazije, točnije, svakim danom. Širi se tako brzo da ovdje ne stignu rasti ni djeca ni stabla. Tako da se valovi žuto-plavih zastava više ne prelijevaju samo lijevo od Ličakivskog groblja, nego i iznad njega, na brežuljku. Poznata lica uz koja zastaneš duže ne bi li ispričao njihovu priču na način da to ne bude tek pripovijest o pogibiji, nego i portret čovjeka. Nepoznata lica pred kojima naklanjaš glavu. Zastave brigada, omiljene stvari podno križeva, slatkiši i cigarete, dječji crteži. Onaj tko je spreman ići uz tebe, gledati i primati sve to u sebe, ima velike izglede da ti postane blizak, tj. netko u koga ćeš uložiti i vrijeme i resurse, s kime ćeš dijeliti, objašnjavati ono tebi blisko, od koga ćeš možda čak i potražiti pomoć. Jer na one koji ti nisu bliski nastojiš trošiti sve manje sebe. I to nije izbirljivost, nego pitanje elementarnog preživljavanja.
Zato mi je odlazak na Mirogoj bio toliko važan. I tamošnja tišina, i pukotine na stazicama među grobovima, na starim nadgrobnim spomenicima i na granama koje je slomila oluja. I mogućnost da se poklonim na grobu Siniše Glavaševića, Davora Sefića, Damira Marušića i drugih. Da čitam imena sa spomen-ploča, da si pokušam predočiti ljude koji iza njih stoje, da si dopustim zamisliti tu usputnu sliku u kojoj hrvatski i ukrajinski branitelji negdje na vječno zelenim poljima ili kraj neuništenih drvoreda piju kavu, šale se i sliježu ramenima kad se odnekud začuje riječ heroj...
I kakve veze sa svime ovime ima prevođenje? Književnost općenito, a poezija posebice, zgusnute su emocije, pokušaj da se orječotvori nemoguće bolno traganje. I upravo iz nedokučivih putova književnosti, iz njezinih stranputica i okolnih puteljaka, često počinje nešto više (posebice u svijetu koji se sve brže raspada na komadiće, na oštre krhotine i dijeli u klanove), počinje upoznavanje i razumijevanje. Nastaje upravo ista ta koenovska raspuklina, crack in everything, koja ne govori samo o svjetlu u tami, nego i o očuvanju ljudskosti uopće. Stoga sam zahvalna Društvu hrvatskih književnih prevodilaca na prilici da o tome promislim.
*Viktorija Amelina (1986. – 2023.), ukrajinska književnica i istraživačica ratnih zločina. Preminula 2023. od posljedica ranjavanja tijekom ruskog raketnog napada na Kramatorsk (op. prev.).
S ukrajinskoga preveo Domagoj Kliček
Comments