Zapisi sa Svačke: Karine Kiseljak - Svjetla Zagreba

Avion je sletio u izmaglicu. Tlo sam ugledala tek u trenutku kad su kotači dodirnuli pistu, kao da se grad skrivao sve do posljednjeg trenutka. Takav dolazak u Zagreb, gotovo bez prijelaza, još je pojačavao dojam da sam katapultirana u drugačiju stvarnost. Došavši na književnu rezidenciju, sastala sam se s prijateljicom, ali sam i ponovno pronašla već odavno zaboravljenu samoću koju sam kako iščekivala toliko je se i pribojavala.

Nakon što je taj susret prošao te sam odložila kovčege, zatekla sam se sama u sobi koja će mi biti dom cijeli mjesec. Iako sam poznavala grad ljeti, za vrijeme praznika, sada je sve bilo drugačije. Bila je zima, ja sama, bez automobila, bila sam ondje radi posla, radi pisanja, radi sebe. Tempo se promijenio, ritam, orijentiri… Kao i grad, i ja sam uronila u maglu. Gusta omaglica nesigurnosti i dvojbi, što ja radim ovdje – kako ću provesti ovo vrijeme – kako ću ja sve to preživjeti…

Zato sam sutradan otišla u kupnju i ukrasila svoju sobu malenim svjetlećim girlandama kako bih se osjećala kao kod kuće. Nekoliko svjetlosnih točkica, gotovo ništa, ali dovoljno da se pripitomi prostor, da se nepoznata soba pretvori u privremeno utočište. Zapravo sam se ponašala kao i sam grad…

Zagreb je gotovo stalno bio pokriven gustom maglom, mješavinom izmaglice i onečišćenja. Teško sivilo, katkad satiruće, koje kao da je brisalo obrise. Pa ipak, usred te mračne tvari, svjetla su se dobro držala. Probijala su zrak, resila ulice, stabla, pročelja, poput tihog obećanja da će bolji dani doći.

Bio je prosinac, Zagreb je bio prožet Adventom, sav načičkan svjetlima i svjetlosnim instalacijama.

Posebno mi se sviđala eterična jasnoća Mjesečeva vrta, koji se uspinjao prema Gornjem gradu i činilo se da otvara prolaz između stvarnosti i sna. Tu sam sporo hodala i mislila na nju, moju majku koja je ostala u Francuskoj i borila se. Slala sam joj fotografije svjetala da joj razgalim srce, da joj kažem da iako sam daleko, Ona nikad ne napušta moje srce.

Jutrom, tijekom tjedna, često sam odlazila na Kamenita vrata. Kupovala sam svijeće i palila ih, moleći za čudo – čudo blagog rastanka – zatim sam ih učvršćivala, dobro stisnute među ostalim plamenovima. Ostala bih ondje na trenutak, uljuljkana blagošću molitelja na koljenima. Bacila bih posljednji pogled zavjetima koje sam ostavila, svjetlost među svjetlostima koje su kroz moje ovlažene oči izgledale još blistavijima.

A onda bih se vratila Svijetu.

Svijetu preživjelih, onih koji rade, onih koji se smiju, koji plaču, koji govore, koji trče, koji nose ružičaste tenisice, koji poslužuju kave, koji šišaju kosu, koji vode po muzejima, koji poslužuju hranu, koji uzgajaju knjige, koji crtaju oblačiće, koji prevode, koji prenose… Svih onih koje sam susrela, s kojima mi se susreo pogled, koji su mi se nasmiješili, hrabrili me, s kojima sam razgovarala, maštala, sanjarila… kao nigdje drugdje.

Svi vi, ponijela sam vas sa sobom.

Vratila sam se u Francusku, finili su Mare bali. Izgubljeno vrijeme koje sam bila pronašla brzo je iščezlo.

Ovdašnji život prebrzo je zauzeo njegovo mjesto. A i smrt također… Njezina.

I dok dani postaju mračni i hladni, okrećem svoje misli prema tom mjesecu koji lebdi u zraku.

Ne samo sjećanje, nego utočište u meni, unutarnja lampica, beskonačna i dragocjena.

I kao u Vratima, u svome srcu palim, plam po plam, svjetla Zagreba.

S francuskoga prevela Latica Bilopavlović Vuković