Četiri pjesme Kateryne Mihalicyne

Donosimo četiri pjesme naše rezidentice, ukrajinske spisateljice i prevoditeljice Kateryine Mihalicyne. Prve dvije pjesme u prijevodu Tomice Bajsića, a druge dvije prevela je Alla Tatarenko.

(...)

Susrela sam danas izlazak sunca

zlatan i ružičast

prošao je brzo i tiho

uz stazu pored rijeke

zamotane u maglu

u pjev ptica

Susrela sam danas zalazak sunca

ljubičast i spor

prešao je horizontom

ne gledajući unazad

a između

susrela sam rat

zaogrnut ruševinama i sirenama za uzbunu

olovna koraka gazi preko

zemlje, moje i tvoje,

razlika u vremenu i prostoru

ne igra ulogu ni njemu ni onima

koji su ga poveli - zlo

smije se nad životom, regulama i granicama

dok istina ne bude oslobođena

i zlo zaustavljeno

tko će svjedočiti o našim ratovima

kada nas više ne bude?

noć nadire

paleći lanternu nade

24. 8. 2025.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

(prosvjed jedne žene – majke, Krimske Tatarke)

došla sam tebi, zide,

i govorim ti.

neću te zvati zidom plača,

već zidom tvrdoglavosti,

zidom riječi koje još uvijek stoje.

dok stojim kraj tebe, ne mogu reći

na koga se tko oslanja,

tko je živ, a tko je kamen,

ili je li kamen uvijek simbol snage.

vidim gnijezda trave kako slušaju sunce.

vidim granu bagrema koju miluje povjetarac,

i mravlju stazu

od tla pa do horizonta

koju je moja mama zvala ključnom kosti anđela,

onom nježnosti i velike tuge.

moje mame više nema,

i nježnosti više nema.

ostala je samo tuga poput horizonta —

ne možeš ga prijeći,

ne možeš ga prijeći,

ne možeš ga prijeći.

jer ja nisam mrav.

ja sam žena s transparentom,

jedina na ovoj beskrajnoj ulici.

ali došla sam tebi, zide,

i govorim ti.

neću te zvati zidom plača,

već zidom tvrdoglavosti,

zidom riječi koje još uvijek stoje:

moj sin nije terorist,

nije terorist,

nije terorist.

vratite mi sina!

2018.

S ukrajinskog preveo Tomica Bajsić

Pjesme objavljene u časopisu Europski glasnik, br. 30, 2025.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

(...)

ljudi koji rastu iz drveća

vuku sebe k suncu

kao što stabla koja su se razgranala

slušaju vjetar i pjesmu pospanih ptica

kao što je to bilo u raju

ali poslije

kad doleti vihor

a nebo se oklizne na samom rubu

šaranolikog jezera

i počne padati na njih

ljudi će mu podmetnuti svoja zelena ramena

i nosit će

gore još više

i njihove ruke bit će kao granje

i njihovi prsti bit će kao lišće

i njihova tijela bit će kao kožice

plodova s dozrelim sjemenkama

koje će zasjati u nebo

iznad tog drveta

iz kojeg su rasli

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pomalo čudno

Ovdje,

iza dječjeg vrtića

gdje su te strijeljali

tako odraslog

sada lastina trava ništa ne želi znati,

mačak, ljut i izvijen

u napetom luku,

zavija, hoda postrance

a dlanovi se pokrivaju križevima

osmokrakim

pomalo je čudno

biti strijeljan iza dječjeg vrtića

pomalo je čudno

biti strijeljan

pomalo je čudno

umrijeti

ali je najčudnije –

roditi se

S ukrajinskog prevela Alla Tatarenko

Pjesme objavljene u časopisu Republika, br. 3-4, ožujak - travanj 2023.